THIN LIZZY

By Ciky

Dječaci su se vratili

Intro
Kada se raspravlja o idejnim začetnicima heavy metala počasna mjesta uglavnom dobivaju kultni Englezi Black Sabbath. Isto tako, u ne baš malom broju analiza procjenjuje se da su prve prave temelje 'udarili' Led Zeppelin i Deep Purple. Vjerujem da se velika većina slaže sa svim tim procjenama, a uz to, dodaje i još neke svoje. A u tom dodavanju često se zaboravi na još jedan band, koji je u svojoj muzici od samih početaka favorizirao melodiju, harmoniju, snagu, čvrstinu i puno, jako puno energije usmjeravao u gitarističke izvedbe. Pogotovo one u solo dijelovima i to dvostrukim, dublirajućim, tzv. 'twin solažama', koje su do krajnjih granica usavršili heroji NWOBHM-a; Iron Maiden, Judas Priest, Saxon, Tygers Of Pan Tang, Diamond Head i drugi. Možda je problem što taj band dolazi iz geografski male, no nikako ne i iz rock, hard & heavy rockerski manje utjecajne države – Irske. Vjerujem da je sada mnogima postalo jasno da se ovdje radi o bandu po imenu – THIN LIZZY. Naravno da ni u kom slučaju nisam želio reći kako je Thin Lizzy primarno heavy metal band, ipak su oni uglavnom folk i hard rockeri, no da kasniji metal bandovi imaju razloga na mnogočemu im biti zahvalni do groba, u to nema apsolutno nikakve sumnje. Dakako, ne samo metalci, jer mnogim su rock bandovima bili i zauvijek će biti uzori. Potpuno opravdano. Mada su se neki znali poigravati formulacijama i Thin Lizzy nazivali čak i proto metalcima, ipak se priklanjam većini i primarno ih smatram hard rockerima. Koji su bolje nego itko drugi spajali osjećaje, romantiku, borbu, pobunu, ljubav s irskim folkom i sve to začinili visokoelokventnim pjevanjem i nezaboravnim gitarističkim passageima. Karijera tog banda toliko je značajna, toliko inovativna, da se ponekad svi moramo začuditi ako među najvećima ne naiđemo na njegovo ime. Jer, što god da je svirao, radio je to sjajno, neponovljivo. A mnogi su, uvažavajući sve ostale membere i okolnosti, skloni povući znak jednakosti između imena Thin Lizzy i Phil Lynnot. Što i nije (pre)daleko od istine. Kakva je, i je li to istina, pokušat ćemo zajedno proanalizirati u nastavku ovog teksta. Naravno da je kod takvih imena teško, odnosno gotovo nemoguće napraviti kvalitetan presjek karijere, pogotovo povodite li se osobnim, sentimentalnim osjećajima, kao što je moj slučaj ovdje. No, uz pomoć upravo tih, osobnih dojmova, i ostalih tijekom godina prikupljanih podataka, pokušat ćemo taj presjek napraviti što je moguće bolje.

Životni i muzički počeci Phila Lynotta
Philip Parris Lynott rođen je 20. kolovoza 1949. godine u bolnici Hallam u West Bromwichu, Engleska. Majka mu je bijela irska katolkinja Philomena Phyllis Lynott, a otac crni brazilski farmer Cecil Parris. Ubrzo nakon rođenja bilo je jasno da taj dečko neće imati nimalo lak život. Naime, nakon samo tri tjedna otac ga napušta i odlazi u rodni Brazil, a majka, s kojom se vratio u Irsku, ponovno odlazi u Englesku te brigu o njemu preuzima baka Sarah. Usprkos tome, Philova ljubav prema majci bila je vrlo iskrena. Zbog boje kože, koju je naslijedio od oca, bio je dosta izoliran, gotovo 'odrezan' od druženja sa svojim vršnjacima, pa je u nedostatku šireg društvenog razumijevanja puno vremena provodio proučavajući staru irsku povijest i mitologiju. Naravno, paralelno je rasla i njegova ljubav prema muzici, a posebno je bio inspiriran Elvisom Presleyem, Bob Dylanom, kasnije i Jimi Hendrixom. Prvi ozbiljniji band, The Black Eagles, osnovao je sredinom šezdesetih sa školskim prijateljem, bubnjarom Brianom Downeyem (27.01.1951., Dublin), koji je i prije toga imao band – Liffy Beats. Spomenimo da je Phil karijeru započeo kao pjevač, a nakon brzog raspada 'crnih orlova', pridružuje se skupini Kama Sutra. Niti tu nije bio dugo, te odlazi u irski folk jazz blues rock sastav Skid Row, i to na poziv bassiste Brendona 'Brusha' Shieldsa. Tu počinje veliko prijateljstvo s gitaristom Gary Moorom, s kojim će, iako nisu baš previše, predugo i prekontinuirano surađivali, tijekom godina postati jedan od najpoznatijih i najprepoznatljivijih rock dueta. U bandu je još bio i bubnjar Noel Bridgeman, a spomenimo da je Skid Row snimio dva albuma za CBS Records – «Skid» i «34 Hours». 'Brush' je također imao veliku ulogu u formiranju Phila kao kompletne muzičke persone i s njim je ozbiljnije počeo svirati bass gitaru, da bi kasnije postao jedan od najboljih i najprepoznatljivijih bassista moderne muzike. Nakon odlaska iz Skid Rowa, Philov se put ponovno 'kosi' s Brian Downeyevim, ovoga puta u bandu Sugarshack. I to ime nije dugo potrajalo, pa njih dvojica s gitaristom John Stantonom i bassistom Patom Quigleyem osnivaju Orphanage, s kojim postižu prvi, onako više relativan, uspjeh. I to zahvaljujući singlu «Morning Dew», koji je bio irski mini hit. Kasnije se bandu pridružio ex-Them gitarist Eric Robin Bell (3.09.1947., Belfast), a Phil se sve ozbiljnije posvećivao sviranju bassa. Tim je događanjima zaokružena druga polovica šezdesetih godina 20. stoljeća, naravno, vezanih uz ova imena, koja su kulminirala 'gašenjem' Orphanagea.

Počeci Thin Lizzya
No, ne i potpunim, obzirom da trio Lynott/Bell/Downey nastavlja suradnju, i 1969. godine osniva novi band – Thin Lizzy. Band oko čijeg imena postoji nekoliko verzija, a najčešće ih se spominju tri. Prva, po mnogima i najvjerodostojnija, je ta da je ime dano na sugestiju Erica Bella i to po imenu robota (Tin Lizzy) iz dječjih komičnih stripova «The Dandy» i «The Beano», koji su počeli izlaziti još 1937., odnosno 1938. godine, i koje je Bell, očito, volio čitati. Kao i Eric Clapton, čiji je Bell bio veliki obožavatelj, i koji je na naslovnici ploče John Mayalla «Blues Breakers With Eric Clapton», 'čitao' taj strip. Po drugoj, ime je odabrano po jednom od najpoznatijih Fordovih automobila – T Modelu, koji se proizvodio od 1908. do 1927. godine, a bio poznat i po nadimcima «Flivver» i «Tin Lizzie». Treća je verzija ta da je ime sugerirao irski umjetnik Jim Fitzpatrick, poznat po dvobojnoj, crveno-crnoj verziji portreta revolucionara Che Guevare, ali i kasnijim coverima Thin Lizzyevih albuma. On je, navodno, predložio da band dobije ime po djevojci Liz Igoe, zgodnoj Philovoj poznanici, s time da bi dodao Thin, jer bi tako ime «bolje zvučalo». Koja god od ovih verzija je točna i uz čiju je pomoć dodatnim modificiranjem došlo do finalne verzije imena, manje je bitno od činjenice da je tako nastajala jedna od najvećih legendi rocka. Istaknimo da se ubrzo po osnivanju Thin Lizzyu pridružio klavijaturist Eric Wrixton. U srpnju 1970. godine snimljena je i prva pjesma, irski single «The Farmer», koji tada nije polučio nikakav uspjeh. Nakon toga, Wrixton odlazi iz banda, koji se iz Dublina seli u London, te u studenom potpisuje ugovor s Decca Records. I to nakon što je A & R-ovac Frank Rodgers 'sredio' support Ditch Cassidyu. Nastupao je Thin Lizzy i u londonskom Speakeasy Clubu, uz bok Worthu i Arrivalu, a potpisan je i managerski ugovor s dvojcem Bob Caroll/Brian Tuite.

Prve 'prave' ploče
Snimanje debitantske ploče započelo je 4. siječnja 1971. godine, datuma koji će, petnaest godina kasnije, zaključiti 'pravu' priču o ovom bandu, no o tome kasnije. Ploča je snimljena u samo šest dana s američkim producentom Scott Englishom (?!), dok je 'popravni' miks napravio Nick Tauber. Self-titled, odnosno «Thin Lizzy» ploča izašla je 30.04.1971. Iako se radilo o vrlo dobrom, čak bismo mogli reći i inovativnom hard rocku s influencama irskog folka, ploča se jako slabo prodavala i nije 'izbacila' niti jednu jedinu pjesmu. Tome nisu pomogli ni univerzalniji aranžmani, potpomognuti Philovim akustikama, Ericovim 12-string gitarama, te Brianovim  perkusijama. Jedan od rijetkih koji su je ozbiljnije 'doživljavali' bio je radijski DJ Kid Jenson, koji joj je davao određeni prostor u eteru. Najveći dio skladateljskog dijela odradio je Phil, uz malu pomoć Erica i Briana, te asistenciju Ivora Raymondea na mellotronu u pjesmi 'Honestly Is No Excuse'. Boljem prihvaćanju od strane publike nije pripomogao niti EP «New Day», objavljen 20. kolovoza iste godine, koji je sadržavao četiri pjesme, među kojima i onu s imenom 'Dublin'. Nepovoljan ishod nije obeshrabrio momke, te u Londonu, s novim producentom Nickom Tauberom započinju snimati drugu ploču, koja pod imenom «Shades Of An Orphanage», koje je dobila po imenima bandova u kojima je trio prije svirao, izlazi 10.03.1972. godine. Niti ona, u čijoj je realizaciji pomogao Clodagh Simonds na mellotronu i čembalu nije ozbiljnije uzburkala scenu, bez obzira što je sadržavala pjesmu 'Sarah', posvećenu Philovoj baki, koja ga je podigla u nedostatku bolje, roditeljske ljubavi. Loša 'prođa' druge ploče u nizu rezultirala je razlazom s managerskim timom i uvelike zakomplicirala stvari, pa se postavljalo ozbiljno pitanje kako i da li uopće ići dalje. Sve je postalo još neizvjesnije kada se Phil, na određeni način 'ponudio' Ritchieu Blackmoreu, gitaristi Deep Purplea, da svira bass u, za tadašnje, ali i današnje pojmove, superbandu - projektu Babyface. U kojem je za pjevača bio predviđen Paul Rogers (Free), a za bubnjara Ian Paice (Deep Purple). No, taj projekt, izuzmemo li neke sessione, nikada nije pravo zaživio, pa se Phil, kao i ostali, vratio matičnim postavama. Ipak, spona s Deep Purpleom ostaje, pa Downey, Bell i Lynott, zajedno s Elmer Fudd dvojcem Benny White i Dave Lennox, pod pseudonimom Funky Junction, snimaju «Tribute To Deep Purple» ploču, za koju su sami skupljali novac, a izašla je 1973. godine. Sredinom 1972. godine manager Chris Morrison sredio je Thin Lizzyu neke nastupe, poput onih sa Sladeom u Velikoj Britaniji, te s Nazarethom i Beck, Boggert & Appiceom u Njemačkoj.

Ipak se kreće …
Otada su se stvari počele bolje 'valjati', a sreća se napokon osmjehnula kada su odlučili obraditi tradicionalnu irsku pjesmu 'Whiskey In The Jar'. Ona je na prijelazu 1972./73. postala irski Top 1, šesti single u Engleskoj i 7. u Njemačkoj. 'Nuđenje' široj javnosti tako je dobilo potpuniji smisao, a uspjeh je 'podebljao' i drugi single «Randolph's Tango» (14. u Irskoj). Nakon toga, odškrinula su se vrata uspjeha, redovi se konsolidirali i u srpnju 1973. godine u Londonu, s istim producentom, Tauberom, započinje snimanje treće ploče. Koja pod imenom «Vagabounds Of The Western Worlds» izlazi dva mjeseca nakon početka snimanja, 20. rujna. Međutim, iako je imala jake temelje za uspjeh, nije baš popratila razinu istaknutih singlova, a 'The Rocker' jedina je pjesma koja je u tom razdoblju bila prepoznatljivija. Ipak, krenulo je nabolje, a zasluge za nešto ozbiljnije doživljavanje ploče idu i gudačkim aranžmanima u nekim pjesmama (Fiachra Trench), orguljaškim izvedbama Jana Schelhaasa, te back vokalima Kida Jensena. Novu turneju obilježili su Brianovi problemi s rukom, zbog čega je pozvan i 'pomoćni' bubnjar Pearce Kelly (Gary Moore Band). No, još je veći bio Ericov problem s alkoholom, koji je kulminirao strašnim ispadom na posljednjem koncertu, na Staru godinu 1973., održanom u Belfast Universityu. Eric je, naime, usred koncerta, nakon četiri odsvirane numere, kolabrirao, te je praktički odnešen sa stagea, pa su nastup kraju priveli samo Phil i Brian. Jasno je da je nakon takvog debakla Eric morao otići. Kasnije je, uz ostalo, svirao s Hendrixovim bassistom Noelom Reddingom, pa sa Skid Rowom, a osnovao je i The Eric Bell Band. Bella je u Thin Lizzyu nakratko zamijenio Gary Moore, te 'odradio' nastavak irske turneje. To je ujedno bio prvi od tri Garyeva dolaska u Thin Lizzy. Nakon kratkotrajnog boravka, Gary napušta band, a dio nastupa odradili su s John Caanom (Atomic Rooster, The Steve Ellis Band). Problem gitariste je ostao i dalje, moral je počeo opasno padati, a takvoj je situaciji podlegao Brian, koji napušta band, pa Phil ostaje sam. Ipak, ubrzo se vraća, te se nakon audicije bandu pridružuju mladi gitaristi Brian Robertson (Rue Morgue, Dream Police) i Amerikanac Scott Gorham, koji je netom ranije stigao iz Californie, s namjerom da se pridruži Supertrampu. Zanimljivo je da se Brian gotovo istovremeno prijavio na dvije audicije; za gitaristu Thin Lizzya i bubnjara londonskog banda Slack Alice. A još je zanimljivije da je dobio oba 'posla', da bi se na kraju ipak odlučio za Thin Lizzy. Što se pak  Scotta tiče, spomenimo da je on prije Thin Lizzya svirao u pub bandu Fast Buck, zajedno s bassistom Charlie Harperom (UK Subs) i drugim gitaristom Steve Mannom (McAuley Schenker Band). Angažmanom dvojice gitarista, Philu se napokon ostvarila želja da ima moćne, maksimalno harmonične i melodične gitarističke sekcije. Nova postava odradila je mini irski tour, a nakon nastupa u poznatom londonskom klubu Marquee, potpisan je ugovor s Phonogramom. Ta je suradnja rezultirala snimanjem četvrte ploče, koje je krenulo u travnju, nastavljeno u lipnju, da bi bilo dovršeno u listopadu 1974. godine. Ploča pod imenom «Nighlife» izlazi u studenom, a producirali su je Phil Lynott i Roy Nevison. Novo kvalitetno hard rock ostvarenje izbacilo je nekoliko jačih naslova, poput singlova 'Rosalie' (jedina izašla nakon ploče), 'Showdown' ili prelijepe romantične, zasigurno najbolje Philove balade 'Still in Love With You', u kojoj je pjevao i Frankie Miller, a solo odsvirao Gary Moore. Autor velike većine pjesama je Phil, među ostalima i još jednog singlea 'Philomena', s kojim je ponovno dokazao koliko je vezan uz svoju obitelj i koliko mu je njezin kompaktniji odnos duboko u duši iskreno nedostajao. Inače, u pjesmi 'She Knows' asistirao je Scott, a u 'Sha La La' Brian. Usprkos tome što je, kao i tri prethodne, posjedovala veliki potencijal, niti ta ploča nije postigla značajniji rezultat. Kako 'komercijalni' tako onaj vezan uz povećanje zanimanja među rock publikom. Barem ne onakvo kakvo se očekivalo. Zato su se na koncertnom planu stvari počele razvijati puno povoljnije. Tako je održan jedan od najznačajnijih nastupa u dotadašnjem dijelu karijere, onaj na Reading Festivalu, i to u društvu Procol Haruma i Trapezea. Nakon toga uslijedila je i uspješna britanska turneja, a početkom 1975. godine i prva američka, i to u svojstvu supporta Badman Turner Overdriveu, pa povratak u Europu i početak snimanja nove ploče, koje kreće u svibnju.

«Fighting» prekretnica, «Jailbreak» pokretnica uspjeha
Peta ploča «Fighting», snimana pod Philovom produkcijskom palicom, izlazi 12. rujna. Ona je još izrađenija, čvršća i kompaktnija, s još definiranijim gitarama, pogotovo onim «twinovskim», koje polako postaju zaštitni znak banda. Također, osjećao se i jači utjecaj hard rocka, folka i bluesa, što nije ostalo nezapaženo, pa je ona postala prva koja je ušla na neku Top ljesvticu, onu britansku (60.). Bilo je i primjedaba na nju, pa su je tako neki kritičari opisivali kao 'popersku', komercijalno orijentiranu. Segerova 'Rosalie', u kojoj je Roger Chapman (Family) pjevao back vokale, bila je prvi, a 'Wild One' drugi 'draft' za singl. Scottov kompozitorski angažman ovdje je povećan, pa je uz asistiranje Philu u nekim pjesama, sam napisao 'Ballad Of A Hard Man'. U ozbiljne skladatelje prometnuo se i Brian, pa napisao 'Silver Dollar', u kojoj je Ian McLagan (The Faces) odsvirao piano. Koncertne aktivnosti još su se pojačale, pa je tako Thin Lizzy svirao na sve značajnijim mjestima, poput, ponovno, Reading Festivala, Cardiff Castle Music Festivala ili Olympia's Great British Music Festivala, na kojem su headlineri bili Status Quo. To je bilo vrijeme kada je band postajao sve značajnija i cjenjenija koncertna atrakcija, i kao da se naslućivala velika ploča, koja će maksimalno 'pogurnuti' ionako zahuktala, sve pozitivna kretanja. U prosincu 1975. i siječnju 1976. godine u Londonu se, s producentom Johnom Alcockom, snima šesta studijska ploča, «Jailbreak», koja izlazi 26. ožujka. Ono što se naslućivalo, s njom je napokon i potvrđeno - Thin Lizzy postaje jedan od najpopularnijih rock bandova, što potvrđuje 18. mjesto u Americi i 10. u Engleskoj. Hard rock/blues/country/folk orijentiran «Jailbreak» je, osim u Europi, bandu napokon otvorio vrata i u tradicionalno 'tvrdoj' Americi, te postaje njegovo najznačajnije, ujedno i najpopularnije ostvarenje uopće. Za što su svakako nazaslužniji singlovi 'The Boys Are Back in Time' i, nešto manje 'Jailbreak' i 'Remebering Pt 1'. Zanimljivo je da 'The Boys Are Back In Time' (1. u Irskoj, 10. u Engleskoj, 12. u SAD-u) najprije uopće nije bio u planu da izađe u single verziji, već je to trebao biti 'Running Back', kojeg su članovi sami izabrali. Međutim, prihvatili su sugestiju i promijenili mišljenje te, kako sebi, tako i kompletnom rock svijetu, ponudili mogućnost da se neposrednije upoznaju s jednim od najvećih blaga u muzičkoj povijesti – dečke koji su se vratili u grad, i koji su dali puni smisao tehničkoj harmoniji gitara-blizanaca. Vjerujem da nije potrebno posebno isticati kakav je odjek na prodaju te ploče imao uspjeh ovog singla. Jer, zna se koliku je ulogu u to vrijeme općenito imao single. Recimo da je s «Jailbreak»-a kasnije 'skinut' još jedan single, onaj s pjesmom 'Cowboy Song'. Američki uspjeh te ploče 'podebljan' je na turneji s Journey, REO Speedweagon, Styx i Rush. Ipak, da ne protekne sve bez problema, 'pobrinuo' se hepatitis, od kojeg se Phil razbolio. Uspješna američka turneja zamijenjena je povratkom u London i snimanjem nove ploče, koje s Alcockom započinje u kolovozu 1976. godine. Samo dva mjeseca kasnije dovršena je sedma ploča «Johhny The Fox», koja je izašla 16. listopada i zadržala stabilnost obitavanja na Top ljestvicama (52. u Americi, 11. u Engleskoj). Njezino je snimanje obilježeno Philovim zdravstvenim problemima s hepatitisom, pa je Fiachra Trench, uz gudačke aranžmane, bio korišten i za bass izvedbe. Također, gost perkusionist bio je Phil Collins (Genesis), a back vokale pjevala je Kim Beacon. Singlovi s te ploče bili su 'Rocky' i 'Don't Believe A World', s time da je prvi prošao relativno nezapaženo, a drugi ušao na 2. mjesto u Irskoj i 12. u Engleskoj, što je ujedno i glavna karakteristika početka 1977. godine.

Ples na mjesečini, slabiji ugled i kraj najbolje ere
Tu je godinu obilježila nova velika američka turneja, kojoj je prethodio odlazak Brian Robertsona i to najviše, iako je bilo i svađa temeljenih na drugim problemima, zbog povrede ruke na slomljenom staklu, nakon tučnjave u jednom pubu. Briana je nakratko, u nastavku toura, zamijenio Gary Moore. Ipak, on se vraća u band, ali samo da bi snimio tri pjesme za novu studijsku ploču, koja se snima u periodu od svibnja do srpnja. Naslov te, osme ploče je «Bad Reputation», izašla je 2. rujna i postigla još bolji uspjeh. Pogotovo u Engleskoj, gdje je bila na 4. mjestu. Engleski hit single bila je pjesma 'Dancing In The Moonlight (It's Caught Me In It's Spotlight)', a kasnije je naslovna pjesma 'Bad Reputation' dobila 'ulogu' u video igrici «Guitar Hero II». Ovo je ujedno bila prva ploča koja se snimala u Torontu, producirao ju je Tony Visconti, back vokale u 'Dear Lord' pjevala je Mary Hopkin-Visconti, a jazzerski feeling dodao joj je John Helliwell, koji je zasvirao saxofon i klarinet. Još i prije nego je izašla, Brian Robertson je definitivno napustio band i snage udružio s bassistom Jimmy Bainom (Rainbow, Dio) u Wild Horsesu, a njegov najpoznatiji kasniji angažman bio je onaj u Motorheadu. Naredna je godina, 1978., bila prva nakon sedam godina u kojoj nije objavljena studijska ploča, ali jeste prva 'prava' live. I to ne bilo kakva, nego, po procjeni mnogih kritičara, jedno od najboljih koncertnih rock ostvarenja uopće – «Live And Dangerous». Ploča je izašla 2. lipnja i na njoj se nalazi 17 najvećih hitova banda odsviranih na prethodne dvije turneje, 1976. i 1977. godine. Svi najveći hitovi, izuzev 'Whiskey in The Jar', pjesme koja je Thin Lizzyu otvorila put prema slavi, omogućili su ploči najbolji plasman, drugo mjesto u Engleskoj. Spomenimo da je u pjesmi 'Dancing In The Moonlight' gostovao John Earle (Graham Parker & The Rumour) na saxu, a u 'Baby Drives Me Crazy', Huey Lewis (Clover) na harmonici. Nažalost, ta je ploča bila i vrhunac karijere, a nakon nje počeo je kontinuirani pad. Kemija je nestajala svakim danom sve više i više. Na aktualnoj turneji (1978.) bubnjara Briana je, zbog zdravstvenih problema, nakratko zamijenio Mark Nauseff (Ian Gillan Band) i to na nastupima sa Styxom i Kansasom. Recimo također da je tada održana i prva australska turneja, te da je Phil pjevao i glumio u mjuziklu Jeffa Waynea «The World Of The War». Iste godine Phil sklada pjesme za solo ploču Gary Moorea «Back in The Street», a otpjevao je i veliki hit 'Parisiene Walkways'. Ta je suradnja pospješila dolazak Garya u Thin Lizzy i to ovoga puta ne samo kao ispomoć, već kao, konačno, punopravnog člana. Uslijedilo je snimanje devete ploče, koje se odvijalo u studijima Pathe Marcon EMI u Parizu i Good Earth u Londonu. Produkciju je ponovno, uz band, radio Tony Visconti, a ploča je pod imenom «Black Rose: A Rock Legend» izašla 13.04. i opet donijela prepoznatljiv gitaristički sound, pojačan Garyevim dolaskom, te novo drugo 'englesko top' mjesto. Na ploči je 'osvanula' i single pjesma 'Sarah', koju je Phil napisao s Garyem, u njoj je, kao i u 'With Love', Huey Lewis svirao harmoniku, a u ovoj zadnjoj pridružio im se i Jimmy Bain na bassu. Singlovi su bili 'Sarah', 'Waiting For An Alibi' i 'Do Anything You Want To', a te, kao i ostale, nove pjesme bile su jako dobro prihvaćene na novoj turneji. Dio set liste bila je i Garyev Top 10 single 'Parisienne Walkways'. Sviralo se u tom periodu s Nazarethom, AC/DC, The Doobie Brothersima, a nakon festivala u San Franciscu i koncerata s UFO-om i Journeyem, Gary odlazi razočaran Philovim uživanjem droga i band nastavlja tour kao trio. Na taj problem počeli su sve ozbiljnije upozoravati i ljudi iz ostalih muzičkih krugova, pogotovo oni koji su bili zaduženi da krajnji produkt njegove muzike bude, valjda i – njihov novac. Thin Lizzy je nakratko bio trio, obzirom da stiže Midge Ure, koji 'odrađuje' finiš turneje novim nastupima s Journeyem, te sa Scorpionsima. Tada Thin Lizzy prvi puta postaje kvintet, obzirom da je stigao još jedani gitarist, Dave Flett, pa je Ure 'prekomandiran' za klavijature. Ta se postava, istina, nije dugo održala, obzirom da je ubrzo otišao Dave. Ure je ostao, ali u ulozi session klavijaturiste, i to za potrebe snimanja nove ploče, koje se od travnja do kolovoza 1980. godine odvijalo u Londonu. Prije toga, odnosno krajem 1979. godine, pod pseundonimom The Greedies, članovi Thin Lizzya zajedno s Paul Cookom i Steve Jonesom iz Sex Pistolsa snimaju božični single 'A Merry Jingle'. 1980. godine je za Vertigo izašla prva Philova solo ploča «Solo in Soho», koja je uz rock, imala i dosta soul, blues, funky i elektronsko dance pop dijelova. Na njoj su gostovali Brian Downey, Midge Ure, Rusty egan (Visage), Billy Curie (Ultravox) i još neki drugi, producirao ju je Kit Woolven, a ušla je u Top 30 u Engleskoj. Singleovi, i to uspješni, bili su 'Dear Miss Lonely Hearts' i 'King's Call'. A još važniji događaj od toga Philovo je vjenčanje sa svojom velikom ljubavi Caroline Crowther, kćerkom britanskog komičara Leslia. Caroline mu je rodila dvije kćeri, Sarah, koja je dobila ime po voljenoj Philovoj baki i rodila se prije vjenčanja, te Cathleen. A vezano za novog gitaristu Thin Lizzya, iskusnog Snowya Whitea, koji je do tada nastupao s provjerenim muzičarima kao što su Peter Green i Cliff Richard, te skupinama Pink Floyd i Imps, osim što se s njime opet dobio kvalitetan gitarist, iskazao se i u kompozitorskom dijelu, obzirom da je bio koautor nekolicine pjesama s nove ploče «Chinatown», objavljene 10. listopada. Ona je bila 7. u Engleskoj, a s Thin Lizzy ekipom po prvi puta producirao je i Kit Woolven, Tim Hinckley je svirao električni piano, a sedamnaestgodišnji Daren Wharton klavijature. On je ubrzo naslijedio Midge Urea, koji je otišao za pjevača u Ultravox. Nakratko odlazi i White, ali se ubrzo vraća, i to na koncertu u London Earl's Courtu. Spomenimo da su s «Chinatown»-a 'skinuta' tri singla; 'Chinatown', 'Hey You' i kontroverzni 'Killer On The You'. Naime, u to su se vrijeme događala misteriozna ubojstva u Yorkshireu, čiji je počinitelj nazvan Yorkshire Ripper. Neki su tekst pjesme povezivali s događanjima uz ubojstva, išli čak i toliko daleko pa nagađali da je on moguća inspiracija ubojici, što je naravno, bila - glupost. Thin Lizzy nastavlja turneju i nastupa u Japanu, Australiji, Novom Zelandu, ponovno u Americi, Skandinaviji, pa u Irskoj, a posebno upečatljiv bio je prvi nastup na Slane Castle Festivalu, gdje su svirali s Kirsty McColl, Hazel O' Connor, te s nadolazećim zvijezdama, irskim rockerima U2. Taj headlinerski nastup prethodio je odlasku u studio na snimanje nove ploče. Ono se događalo u Londonu i na Bahamima, a produkcijski dio radili su i ovoga puta članovi banda, te opet jedno novo ime – Chris Tsangarides. Jedanaesta ploča, «Renegade», izašla je 15. studenog 1981. godine i na njoj je Dare Wharton bio punopravni član banda i to kao klavijaturist, ali i skladatelj, odnosno koautor pjesme 'Angel Of Death'. Najpoznatiji individualni naslov te ploče bio je 'Hollywood (Down On Your Suck)', objavljen i u single verziji. Izlazak nove ploče, koja je po kvaliteti tek nešto malo nadmašila prethodnicu, popratila je nova velika europska turneja, u kojoj je nakratko, opet zbog zdravstvenih problema, izostao Brian pa ga je na nekim skandinavskim nastupima zamijenio Mike Mesbur iz support banda The Lookalikes. Uz to, Scott Gorham je od iscrpljenosti i iz nekih drugih razloga kolabrirao na jednom portugalskom koncertu. Daljnji slijed događanja donosi odlazak Snowya Whitea, koji se kao primarno blues gitarist, posvećuje svom solo blues projektu. To je ujedno bilo vrlo turbulentno razdoblje i dalje obilježavano problemima s alkoholom, drogom i financijama, pa je postajalo sve očitije da se bliži kraj Thin Lizzya. Takva je nagađanja pospješila kratka Philova irska turneja s Phil Lynott And The Soul Bandom, u kojem su bili još i Daren Wharton, gitarist Gus Isadora, bubnjar Robbie Brennan (Magnum) i klavijaturist Trevor Knight. Set lista bila je sastavljena uglavnom od pjesama s nadolazeće, druge Philove solo ploče «The Phil Lynott Album», koja je izašla 1982. godine. Poperskiji orijetirani uradak postigao je manji uspjeh od solo debuta, a osim članova banda u njegovoj su 'izradi' opet pomagali Midge Ure, Bob C. Benberg, bubnjar Ultravoxa, te Mark Knopfler, gitarist Dire Straitsa.

Početak kraja
Do raspada Thin Lizzya ipak nije došlo. Barem ne tada. Kvartetu Lynott/Downey/Gorham/Wharton pridružuje se britanski gitarist John Sykes (Tygers Of Pan Tang, Street Fighter), koji je surađivao s Philom na njegovoj solo ploči. Zanimljivo je da je John bio kandidat za nasljednika poginulog Randy Rhoadsa u bandu Ozzy Osbournea, no on je, nakon pregovora s Ozzyem, doletio u Englesku i pridružio se Thin Lizzyu. Od čega ga nije odgovorio niti još jedan, naknadni telefonski poziv iz Amerike. Snimanje dvanaeste, kasnije je ispalo i posljednje, studijske ploče odvijalo se krajem 1982. godine s producentom Chrisom Tsangaridesom u Londonu, a ona pod imenom «Thunder And Lightning» izlazi 4.03.1983. godine. Kao i svi tadašnji hard rock bandovi, tako se i Thin Lizzy maksimalno 'metalizirao', te je ovo bila njegova 'najhevijanerskija' ploča, čemu su uvelike pomogle Johnove gitarističke kreacije. To joj ipak nije pomoglo da ne ispadne, kako su je mnogi nazvali 'labuđi pjev' Thin Lizzya. Povratnička britanska turneja vrlo dobro je prihvaćena, a kruna je bio nastup u Hammersmith Odeon dvorani u Londonu, na kojem su se bandu u nekoliko pjesama pridružili Eric Bell, Gary Moore, Brian Robertson i Snowy White. Taj su show nazvali «The All-Star Jam», a objavljen je 16.10.1983. godine na dvostrukoj ploči «Liv(f)e». The Phil Lynott Band opet je bio u akciji, te u postavi Lynott/Downey/Sykes, zajedno s gitaristom Doishom Nagelom i klavijaturistom Markom Stanwayom (Magnum) održava nekoliko koncerata u Švedskoj. Na tim su koncertima, od kojih je onaj iz 'Zoom Cluba' snimljen i 2002. godine objavljen pod imenom «Live in Sweden 1983.», u lokalnim medijima najčešće najavljivani kao Thin Lizzy. A to su bila vremena kada se kraj tog banda ne samo ozbiljno nazirao, nego je bio toliko očit da se mogao i 'napipati'. Ipak, uslijedio je još jedan pokušaj ostanka na okupu, pa je održana kraća britanska turneja, s koje izdvajamo nastup s Black Sabbathom, Ten Years After i Climax Blue Bandom, i to na tradicionalnoj postaji - Reading Festivalu. Ubrzo, točnije 4. rujna 1984. godine, uslijedio je koncert u Nurnbergu, Njemačka, ujedno i posljednji nastup 'pravog' Thin Lizzya. Tada je postalo jasno da je ova prekrasna priča stigla do svojega kraja. Naravno, što se tiče banda, ne i članova, jer je većina njih brzo pronašla nove angažmane. Po raspadu, Phil je s Roy Woodom, Chasom Hodgesom i Johnom Coghlanom snimio single 'We Are The Boys (Who Make All The Noise)', a s Brianom Robertsonom i Philom 'Philty Animal' Taylorom (Motorhead) dogovarao suradnju, koja nije uspjela. U nove su pregovore ušli Lynott, Sykes i Stanway, no kada je došlo do dogovora, Sykes prihvaća ponudu Davida Coverdalea i odlazi u Whitesnake, s kojim snima epohalnu «Slide It In» ploču. Ipak, treća - sreća. Phil, zajedno s Downeyem, Stanwayom i gitaristom Laurenceom Archerom (Stampede, Wild Horses, Lautrec), formira skupinu pod imenom Grand Slam. No, mučen nostalgijom, Downey ubrzo odlazi, a mijenja ga Robbie Brennan. Grand Slam je snimio neke pjesme, održao koncerte, imao konkretne kontakte s izdavačima, no sve je bilo premalo i preslabo da bi opstao i 1985. godine dolazi do njegova raspada. Spomenimo da je Stanway tijekom 2002. i 2003. godine snimio i producirao kompilacijski disc, na kojem su Grand Slamove pjesme, nastupi uživo, interviewi i demo snimke, što je praktički jedini ozbiljniji trag i kontakt s muzikom ovog banda. Što se pak ostalih članova tiče, u kratkom razdoblju po razlazu Thin Lizzya, Scott je osnovao projekt s gitaristom Shaunom Fitzpatrickom, a nakon toga i s The Western Front, u kojem su mu društvo pravili pjevač Moon Calhoun (The Strand), gitarist Marty Walsh, klavijaturist Dirk Bergman i bubnjar Del Vertusco. Kasnije je s 21 Guns potpisao ugovor s RCA Records, producirao EP skupine St. Jaimz, Tigertailzovog pjevača Steevia Jaimza… Sredinom 1985. godine Phil pokreće ideju o novom okupljanju Thin Lizzya i to s Downeyem i gitaristom  Robinom Georgeom (David Byron Band, Magnum), no jedino značajno što su uspjeli napraviti bila je pjesma 'Crying Diamond', koju je kasnije George stavio na jedno od svojih solo ostvarenja. Posljednja velika muzička stvar koju je Phil napravio bio je rad na albumu «Run For Cover», s Top 5 hit singleom 'Out in The Fields', u duetu s nezaobilaznim Gary Mooreom, te s Brianom Downeyem koji je svirao bubnjeve.

Smrt buntovnog romantičara
Za Božić 1985. godine Philu je, nakon što se predozirao, pozlilo u njegovom domu u Richmondu, Engleska, pa je odvezen u bolnicu iz koje se, nažalost, nije vratio živ. Umro je 4. siječnja 1986. godine, točno petnaest godina od početka snimanja debitantskog albuma i to zbog otkazivanja srca i svih organa, uslijed zatrovanja krvi, nastalog zbog prekomjernog uživanja droge i alkohola. Phil je pokopan na St. Findan groblju u Suttonu, a njegov grob redovito posjećuje velik broj članova obitelji, prijatelja i obožavatelja. Tako se na najtužniji mogući način okončala priča koja je od samog početka, odnosno Philovog rođenja, dala naslutiti da u njoj neće biti previše sretnih momenata. Kao što to obično biva u sličnim slučajevima, tek nakon Philove smrti muzički je svijet shvatio koga je to ustvari izgubio i kako je velik čovjek umro. Neizbježno je pitanje bi li završetak bio isti da ga roditelji nisu napustili, da ga u mladosti nije izopćavalo društvo, da su mu odmah priznali da je osoba s velikim potencijalom... Pitanja ovakvog i sličnog tipa u trenutku su mnogima proletjela kroz glavu, no pomoći nije bilo. Otišao je čovjek unikatnog, često kontroverznog stila, ali istovremeno čovjek bez kojeg bi muzika, a prvenstveno ona rock, pa i metalna, bila osjetno siromašnija. A moralo bi ga se izmisliti da se nije rodio, jer nakon što je umro, svi normalni postali su svjesni da je baš on jedan od najčvršćih kotačića muzičke revolucije s početka 70-ih godina. Nikad prije, a ni kasnije nije postojala osoba koja bi na tako osebujan način spajala romantičarske, patriotske, buntovne, ratničke, ljubavne, ali i krajnje ljudske, najintimnije osjećaje, kao što je bio Phil Lynott, jedan od najboljih rock kompozitora 20. stoljeća. Njegova Irska je toga duboko svjesna, pa mu je 2005. godine, kada bi imao pedeset šest godina, u Dublinu odala počast postavljanjem brončanog kipa u stvarnoj veličini u Harry Streetu. Gary Moore, Brian Downey, Scot Gorham, Brian Robertson, The Eric Bell Band, 'Brush' Shiels, Dare, Therapy? i Wheatus održali su 'all-star' koncert njemu u čast. Prošle je godine u Nerve Centru u Derryu nastupio Thin Lizzy tribute band i za vrijeme izvođenja pjesme 'Dancin' in The Moonlight', na stage se popela Philomena Lynott i otpjevala je u sjećanje na sina. Kasnije, te iste godine, Mycky Waters, bass gitarist skupine The Answerr, dobio je od Philomene priliku da bude prvi čovjek koji je od Philove smrti zasvirao njegovu bass gitaru. 

'Post-Philovski' Thin Lizzy
Iako su mnogi rekli da Thin Lizzy bez Phila nije Thin Lizzy, taj je band imao i ima svoj nastavak, no baš iz tog razloga tek ćemo ga se kratko dotaknuti. Jedanaest godina nakon raspada, 1996, Thin Lizzy su reformirali Brian Downey, Scott Gorham, John Sykes, Marco Mendoza (Blue Murder, Whitesnake) i Darien Wharton. Brian je ubrzo shvatio da to nije to, te 1997. godine otišao, ustvrdivši da je sve totalno dezorganizirano. Nakon toga su on, kao i Gary Moore, kategorički odbijali pridruživanje bandu, tvrdivši slično što je i ovdje navedeno. Nema Phila – nema Thin Lizzya. U ovim godinama, izuzevši period od 2000-2004., kada je bio 'on hold', Thin Lizzy funkcionira kao live band, a jedino diskografsko ostvarenje u tom periodu je koncertna ploča «One Night Only» iz 2000. godine. Iste je godine objavljen jedan od značajnijih tributea, «Spirit Of The Black Rose», koji počinje naratorskim dijelom Philove majke Philomene. Također, u proteklih je jedanaest godina u bandu bilo mnogo muzičara, među kojima je najpoznatiji Tommy Aldridge (Whitesnake, Black Sabbath, Ozzy Osbourne), pa Randy Gregg (Angel) i Michael Lee (Robert Plant, The Cult, Echo & The Bunnymen). Sada su u bandu Sykes, Gorham, Aldridge, Mendoza, koji navodno pripremaju novu ploču za 2008. godinu. Neka im je sa srećom, želimo im da bude dobra i uspješna. Jer ime Thin Lizzy od nje to zahtijeva.

Outro
Iako ne želim ni u kom slučaju omalovažavati sve ono što su od 1996. godine pa do danas napravili muzičari koji su bili i još su u tom bandu, ipak mi se čini da se sve to svodi više na osobnu korist i potrebu za preživljavanjem, nego za očuvanjem uspomene na jedno kolosalno, veliko rock ime. Jer, ponavljam, Thin Lizzy bez Phila Lynotta sve drugo je, samo Thin Lizzy – nije. 

UNITED WE STAND (?)

By Patricia Marušić & Klaus Werner

U drugom nastavku našeg serijala o mišljenjima metalaca o raznim temama, predstavljamo nove sugovornike i novu temu. Tako oni ovaj puta ne govore o sebi, nego o hrvatskoj sceni. Ako vas zanima što stranci misle o tome i kakva su im iskustva s hrvatskim metalcima pročitajte nastavak teksta. Možda u nekim njihovim izjavama prepoznate i sebe...

Jorgen Lund (21 godina, Vejle, Danska)
Hrvatsku metal scenu sam počeo pratiti prije otprilike šest godina i to najviše zato što me korijeni vežu za vašu zemlju, naime, moja baka je bila porijeklom Hrvatica. Trebalo mi je dosta vremena da se povežem s nekoliko ljudi koji žive u Hrvatskoj, a slušaju metal. Pokušao sam najprije na forumima, ali ubrzo sam odustao jer sam naišao na jedan čudan način ponašanja vaših forumaša. Osobno mi nikako nije jasno čemu služe sva ta vrijeđanja i kritiziranja svega, svačega i svakoga i kako mi je to bilo jako iritirajuće, krenuo sam sklapati poznanstva nekim drugim 'kanalima'. Ubrzo sam otkrio United Forces i potražio podatke o hrvatskim metal bandovima. Najprije me jako čudilo zašto jedna zemlja ima samo jedan metal časopis, ali sad shvaćam da više od toga izgleda nije ni potrebno, jer vi, koliko mogu reći s obzirom na to da hrvatski jezik još ne govorim sasvim dobro, pokrivate jako puno područja vezanih za metal žanr i pružate jako puno informacija. Tako sam otkrio i neke hrvatske bandove o kojima ste pisali, a prije nisam čuo za njih - Ashes You Leave, The Rites Of Retaliation, Vega, Hard Time... nabavio njihove materijale i mislim da je njihova muzika jako dobra i kad dođem u Hrvatsku, volio bih ih vidjeti i uživo. Također me zainteresirao rad onog fana o kojem ste pisali u United Forcesu, a koji radi muziku na kompu, mislim da se zove Darko, prezime sam zaboravio. Po svemu što sam čuo, čini mi se da imate puno perspektivnih muzičara i to mi se sviđa, a vašu ću scenu preporučiti i drugima.  

Maia Bertelsen (22 godine, Kolding, Danska)
Ljetujem već puno godina na hrvatskom moru i mislim da je vaša zemlja jednostavno predivna. Bez uvrede, ali vaši ljudi znaju biti malo čudni i netrpeljivi, ali ipak mi se sviđa dolaziti u Hrvatsku. Tako sam došla u kontakt s nekoliko metalki i metalaca i jako me zanimalo kakva je vaša scena, kamo metalci kod vas izlaze, koliko koncerata se kod vas održava i najviše od svega, kakvi su vaši metal bandovi. Tražila sam ljude koje sam upoznala da mi nabave CD-e vaših metal bandova, ali oni su mi samo rekli da su hrvatski bandovi sranje i da ih ne slušaju. Jako me zapanjio takav odnos prema bandovima iz vlastite zemlje, jer mi svoje bandove, kakvi god bili, uvijek podržavamo, odlazimo na njihove koncerte, kupujemo njihove albume, jer znamo koliko im to znači, a i nama kao fanovima puno znači da nam je scena jaka. Tako se predstavljamo i drugim zemljama, a mi Danci držimo do toga da ostavimo dobar dojam na strance. Kasnije sam otkrila nekoliko vaših bandova od kojih su mi najbolji bili albumi banda Father i Bad Blood.

Chris Ivanovich (25 godina, Kalgoorlie, Australija)
Porijeklom sam Hrvat, pa je logično da pratim metal i rock scenu u Hrvatskoj, jer volim puno toga što je hrvatsko. Većinu stvari o vašoj sceni sam saznao s odličnog web zinea cmar-net i vašeg United Forcesa, koji stvarno ima odličnih članaka i posebno interviewa, a toliki broj recenzija nisam viđao u baš puno drugih časopisa. Ima i stvari koje mi nisu toliko dobre, ali nije bitno, jer dobre prevladavaju. U kontaktu sam s dvadesetak hrvatskih metalaca i težih rockera, često se dopisujemo, ali iz svega što mi kažu, ne čini mi se da je kod vas baš dobra situacija u pogledu stanja na metal sceni. Koncerata je, koliko čujem, više nego prije, ali i dalje jako malo, hrvatski bandovi nisu aktivni koliko bi trebali biti, a fanovi su jako podijeljeni i općenito vlada nekakvo neprijateljsko raspoloženje. Možda sam u krivu, ali kad sam prije tri godine bio u Zagrebu, nisam se baš dobro osjećao. Trebalo bi biti daleko više mjesta na koja se može izaći kao metalac, a činilo mi se da se ljudi kod vas jednostavno premalo trude da se stvari poboljšaju. Ne znam.. čudna mi je ta vaša scena.

Carl-Erik Olsson (18 godina, Uppsala, Švedska)
O hrvatskoj sceni znam jako malo, ali trudim se saznati više. Imam prijatelja u Zagrebu, koji je već jako dugo metalac i koji mi je priuštio da vidim nekoliko nastupa vaših bandova kad sam mu bio u posjeti, a od svih mi je najbolji dojam ostavio band Phantasmagoria, ali me i jako začudilo kad sam saznao da postoje već valjda deset i više godina, a još nisu objavili album. Mislim da su vam bandovi dobri, barem ovi koje sam ja čuo, a nadam se da ću saznati za još njih i ponovo doći u Hrvatsku, ali ovaj put bih volio proučiti kamo izlaze metalci kod vas i kakvi su vam metal klubovi. Jedina stvarna zamjerka je na ponašanje određenog broja ljudi na koncertima, barem na onima na kojima sam osobno bio, a koji bi trebali ipak poraditi na svojoj općoj kulturi. To što ste metalci ne znači da trebate biti odvratno nekulturni. To se naravno odnosi samo na određene ljude čije me bahato ponašanje zaista zasmetalo.

Helmer i Caren Falkenberg (27 i 28 godina, Hudiksvall, Švedska)
Helmer: Mi smo freelance novinari, ali ne pišemo za muzičke časopise, nego već godinama prikupljamo materijal za objavljivanje knjige o psihološkom profilu metalaca. Za to nam treba strahovito puno istraživanja, ali to je naše područje, u metalu smo još od kad smo bili klinci. Caren sluša metal još od svoje desete godine, a ja sam se uključio nešto kasnije, kad mi je bilo trinaest. Prošle godine smo počeli proučavati metal scene istočnoeuropskih zemalja, pa smo između ostalog došli i do Hrvatske. Scena vam je, najblaže rečeno, zanimljiva, ali ima jako puno faktora koji je sprječavaju u tome da postane razvijenija i da lansira jake metal bandove. Pozitivno je da imate metal časopis, ali trebalo bi ih biti više i to manjih, pa specijaliziranih za određene žanrove. Ono što vas uništava kao scenu je ponašanje njenih 'sudionika'. Ljudi koji omalovažavaju sve što je domaće, rade ponajprije protiv sebe, a time i protiv svih oko sebe. Da bi se nešto prozvalo scenom, treba imati jake temelje i jaku podršku svih koji se smatraju njenim članovima i s obzirom na to da je metal subkultura koja je osuđena sa svih strana kao nepodobna u svakom pogledu, najgore što se može dogoditi je međusobno nepodržavanje. A upravo je to glavna karakteristika vaše metal scene. Stekli smo dojam i da se kod vas metalci većinom svjesno i namjerno predstavljaju kao zadnji neškolovani jadnici i siromasi, bez prebite pare, koji nisu u stanju zaraditi ni za pivo, a kamoli za održavanje svog imagea, kupovanje albuma (umjesto krađe s neta i prženja!), ponašaju se kao da su im oni koji su si nešto stvorili u životu svojim radom i koji namjeravaju nešto i postići, dužni davati ono što su vlastitom sposobnošću zaradili. Naravno, ne tvrdimo da su svi takvi, ali jako ih je puno s takvim načinom razmišljanja. I to je jako loše, jer razmislite kakav dojam ostavljate na strance, na ljude koji imaju mogućnosti pogurati vaše bandove, koji vam imaju mogućnost u određenom trenutku pružiti priliku da napravite više i da si život učinite boljim. Nismo bili nimalo zadovoljni rezultatima svog istraživanja i vrlo vjerojatno ćemo se pozabaviti drugim scenama, na kojima vlada sasvim drugi način razmišljanja. Posebna priča su forumi i druga sredstva pismene komunikacije. Posebno gadna priča. Naš kolega, također novinar koji radi s nama na istom projektu, a koji aktivno govori slavenske jezike, pa tako i hrvatski, preveo nam je puno materijala, uključujući i vaš časopis. Tada smo se, proučavajući prijepiske po raznim forumima susreli s tragičnom činjenicom da vas bojkotiraju upravo ljudi koji su dio scene, kao i domaće bandove i to je također strašno loše. Ispada da oni koji se trude nešto napraviti, a ne prikazuju se propalicama, postaju predmetom javnog prijezira, podvala, podlih seksističkih ispada i općenito nekonstruktivne kritike. Kod vas na sceni očito vlada pravilo «tko je bolji od tebe, podmuklo ga uništi» i iskreno rečeno, zgroženi smo takvom situacijom i žalim vas nekoliko koji svoju sposobnost tratite ovdje i sasvim vas razumijem što ste svoje radove počeli plasirati u stranim zemljama.
Caren: Slažem se s Helmerom i još ću samo dodati da biste kao scena mogli lako i brzo napredovati kad biste izliječili te osnovne «bolesti» i riješili se zavisti i, jasno, ramislili o tome da bi jedna tako mala scena kao što je hrvatska mogla ostvariti izvrsne rezultate kad bi se ljudi znali kulturnije ponašati i držati se pravila da ne treba satrti sve što se ne uklapa u njihovo viđenje svijeta i da mišljenja različita od njihovih nisu pogrešna ili nevaljala, nego upravo i samo to – drugačija.

Sven Neumann (20 godina, Bremen, Njemačka)
Nisam zahtjevan i ne zanima me osobito ništa drugo osim da mogu slušati dobru muziku i zaraditi dovoljno da mogu odlaziti redovito na koncerte i kupovati albume. Mislim da je kod vas, koliko sam do sada mogao shvatiti, premalo koncerata, ali je i ta mala ponuda kvalitetna i dobra. Što se vaših bandova tiče, mislim da bi se trebali puno više potruditi da snime kvalitetne materijale. Za to ne treba neka silna lova i svatko tko želi raditi i ima barem osrednji kvocijent inteligencije, mogao bi zaraditi za ono što mu je u životu važno, na primjer, snimiti vlastiti album i kupiti dobre instrumente za live nastupe. Dok god vlada takav letargičan odnos na sceni kao kod vas, ne može se ni očekivati da će se nešto pomaknuti prema naprijed. Svakome prema zaslugama. 

Gabriele Krause (23 godine, Dresden, Njemačka)
Od malena dolazim ljeti na vašu obalu i već dosta dobro poznam Hrvatsku, govorim dosta dobro i vaš jezik i sviđa mi se kod vas. Dosta sam i naučila o vašoj metal sceni i mislim da je mala, ali da je u usponu i da će se u budućnosi razviti u solidnu scenu koja će se moći sasvim ravnopravno 'mjeriti' s drugim scenama u Europi. Mi Nijemci imamo jedan poseban odnos prema domaćoj, dakle njemačkoj sceni i naše pravilo broj 1 je da prije svega podržavamo svoje bandove, jer su naši i bez njih ni naša scena ne bi postojala. Nisam dobila dojam da je tako i kod vas i mislim da bi se vi, hrvatski metalci trebali više ujediniti i više poraditi na tome da ne budete nepravedno prekritični prema svima oko sebe, jer to izjeda scenu iznutra i ne dozvoljava joj napredovanje.

Susanne Schulze (19 godina, Wiener Neustadt, Austrija)
Za sada imam jako dobra iskustva s hrvatskim metalcima i metalkama, a poznam ih desetak. Možda nije dovoljno da se stekne mišljenje o nekoj zemlji ili sceni, ali to mi sada nije ni važno. Mislim da se svi zajedno stvarno dobro borite za svoju scenu, jer znam kako je teško živjeti u manje razvijenoj zemlji i još biti drugačiji i stalno osuđivan od okoline. Kakvi su vam bandovi još ne mogu komentirati jer sam ih čula samo nekoliko i ti mi baš nisu jako dobro «legli», ali sigurna sam da ću ubrzo naći odlične hrvatske bandove. Na ljeto ću doći u Hrvatsku jer sam čula da će biti nekih velikih koncerata i htjela bih osobno doživjeti kako je to naći se u pravoj hrvatskoj metal publici.

Wolfgang Mayer (24 godine, Amstetten, Austrija)
Bio sam na nekoliko koncerata kod vas i nisam donio sa sobom dobre dojmove. Bio sam u klubu koji se zove Močvara, prostor mi se sviđao, ali mi se zgadilo kad mi je prišlo nekoliko vrlo pijanih teenagera i od mene tražilo novac za pivo. Dao sam im trideset Kuna, a kad su to potrošili, došli su po još. Odbio sam im dati novac i uslijedilo je psovanje i vrijeđanje, pa i prijetnje da će me izudarati ako im ne dam novac za pivo (prijatelj s kojim sam bio, koji je Hrvat, preveo mi je što su govorili). Izvukao sam se iz potencijalnog incidenta i napustio klub. Drugom prilikom sam doživio da me traže novac, odbio sam ga dati i također je bilo ružnih riječi, poput 'smrdljivi Švabo, a pun si para', a ja čak nisam ni Nijemac nego Austrijanac. Tada su izvrijeđali i moju djevojku nazivajući je švapskom kurvom. Zar sam zato što nisam siromašan obavezan nekome tko ne želi raditi davati svoj novac? Zar je to način komunikacije među hrvatskim metalcima? Zar je to neki standardni način obraćanja strancima? Ja si novac za izlaske zaradim sam, kako god mi to bilo teško i nikada se ne ponižavam na način da novac tražim od drugih. Ne mogu i ne želim o vašoj sceni reći ništa dobro i znam da neću.više dolaziti na koncerte u vašoj zemlji. Jako me razočaralo što sam doživio. Siguran sam da nisu svi takvi i moj prijatelj me uvjerava da nisu, ali nisam voljan dalje to ispitivati na 'vlastitoj koži'. Palac dolje.

Alessandro Contadino (21 godina, Bolzano, Italija)
Hrvatska metal scena je najbolja u istočnoj Europi, a metal publika najluđa na svijetu! Dopisujem se s nekoliko hrvatskih metal fanova i mislim da su super ljudi, otvoreni i prijateljski raspoloženi, baš kao i mi Talijani! Ne znam kakvi su vaši bandovi jer ne znam ni za jedan, ali nadam se da ću saznati. Metal rulz!

Boldizsar Horvath (24 godine, Szeged, Mađarska)
Moj prvi susret s hrvatskim metalcima je bio kad sam došao u vaš glavni grad podržati Ektomorf kad su svirali kod vas. Kao publika ste genijalni i volio bih da masovno dođete na koncerte kod nas u Mađarsku. O vašoj sceni ne znam puno, ali ponašanje na koncertima govori da ste totalni metal manijaci. Samo jedna poruka za one koji su na koncertu bili previše pijani: ako se ne znate ponašati i maltretirate sve oko sebe kad ste pijani - nemojte piti!

Dorottya Szabo ( 19 godina, Kaposvar, Mađarska)
Hrvatska mi je blizu pa ponekad 'skoknem' do vas pogledati koji koncert, tek onako da mi guzica vidi puta, a i sviđa mi se atmosfera na koncertima kod vas. Jedino mi se čini da jako malo ljudi dolazi na koncerte, ali to je valjda zato što ste mala zemlja, a možda zato što imate malo metalaca. CD-i su kod vas strašno skupi, pa ih ipak kupujem kod kuće. Što mislim o vašim metal bandovima? Pa, ne znam... Moram ih tek otkriti, pa ću moći reći nešto više. Scenu čini više faktora od bandova, a ako su vam bandovi tako dobri kao atmosfera na koncertima, onda vas čeka dobra budućnost.