AFTER FOREVER – After Forever (Nuclear Blast) 95/100

To je to. Žestina, melodija, snaga i nježnost, sve zapakirano u fantastičan paket nazvan jednostavno After Forever. Ovo je jedna vrlo kompaktna kolekcija pjesama i za razliku od albuma na kojima je teško izdvojiti neku pjesmu koja iskače od ostalih po dobrome, ovdje je teško pronaći neku koja je eventualno malo slabija. Ovaj je album čak iznenadio svojom žestinom, jer gitare su u prvom planu, a žestina se dokazuje pjesmama poput 'Transitory' koja bi glatko mogla biti i na albumu Arch Enemyja. Sušta suprotnost je odlična balada 'Cry With A Smile'. I After Forever se poveo za bandovima poput Within Temptation i Evanesence i napravio sladunjavi radio friendly hitić 'Energize Me'. Međutim, palac gore kao najboljoj stvari na albumu definitivno dajem pjesmi 'Equally Destructive'. Puno ne zaostaje ni pjesma 'Evoke', a za njom u red ide i 'Who I Am' u kojoj na refrenima kao gošća pjeva Doro Pesch. Još jedno poznato ime koje je gostovalo na albumu je Jeff Waters koji je odsvirao fantastični solo u pjesmi 'De-energized'. Nikako ne treba zaboraviti dati sve pohvale pjevačici Floor Jansen koja svoj glas na ovim materijalima transformira poput kameleona. After Forever je po mom mišljenju napravio svoj najbolji album do sada i zaista se nadam da u budućnosti neće krenuti u nekom sladunjavijem i mekšem smjeru, jer silina koju su ovdje prikazali savršeno im odgovara.
Maras

 

AS I LAY DYING – An Ocean Between Us (Metal Blade) 93/100

Ovo je jedan od rijetkih albuma koji me posljednjih godina zaista iskreno oduševio. Napokon se dogodilo da neki od metalcore bandova shvati da se dobar posao može napraviti jedino ako si drugačiji od ostalih. As I Lay Dying su, u stvari, snimili fantastičan thrash metal album, toliko dobar da ne iritiraju metalcore vokali koji također nisu toliko zastupljeni već se u velikoj količini koriste čisti melodični glasovi. Ovaj album je brz, žestok, brutalan, a istovremeno i melodičan. Kroz njega se cijelo vrijeme provlače riffovi kakve smo nekad s uživanjem slušali u izvedbi Slayera, Metallice ili Testamenta. Sve to začinjeno je odličnim soundom koji je opet posljedica vrhunske instrumentalne izvedbe svih članova banda. Pjesme kao što su 'Nothing Left', 'Within Destruction', 'Forsaken' i mnoge druge, dugo će se pamtiti i vrtjeti u CD playerima thrash fanova. Možda će obožavatelji metalcore zvuka biti pomalo razočarani, ali As I Lay Dying će ovim albumom pridobiti daleko veći broj pristalica, jer ovo je muzika koja nije jednoobrazna nego širi horizonte slušateljstva. Nadam se da će AILD nastaviti u ovom smjeru jer nam nedostaje bandova koji su toliko dobro iskombinirali old & new school thrash metal.
Maras

DREAM THEATER - Systematic Chaos (Roadrunner) 93/100

Američkim genijalcima Dream Theater trebalo je više od deset godina da snime album koji će kvalitetom biti u razini njihovih dvaju najboljih albuma, «Images And Words» iz 1992. godine i «Awake» iz 1994. «Systematic Chaos», njihov novi, ujedno deveti studijski album, nudi kombinaciju onog najboljeg što je Dream Theater nudio i na prijašnjim albumima. Za razliku od prethodna dva albuma od kojih je «Train Of Thought» možda bio čak i prežestok za Dream Theater standard, a «Octavarium» preprogresivno orijentiran, «Systematic Chaos» pravi je pogodak koji nudi i više nego fascinantnu svirku - žestoki thrash riffovi pomiješani s progresivnim elementima i uobičajene virtuozne solo dionice gitarističkog majstora Johna Petruccia gađaju nas u glavu od prve do zadnje sekunde trajanja albuma. O bubnjarskim dionicama Mikea Portnoya ne treba trošiti puno riječi jer se govori o trenutačno možda i najboljem bubnjaru na svijetu, a tu su još i nevjerojatni bassist John Myung koji kao da je u nekom svom svijetu, odličan klavijaturist Jordan Rudes te naravno vokal James LaBrie, koji je i ovaj put pokazao vrhunsko pjevačko umijeće. Već smo i prije navikli da albumi Dream Theatera traju dugo, ali «Systematic Chaos» je sa svojim trajanjem od osamdesetak minuta i u tom pogledu premašio naša očekivanja, tim više što usprkos velikoj minutaži ni sekunde nije dosadan. Album otvara devetminutna klasična Dream Theater stvar 'In The Presence Of Enemies Part 1' u kojoj možemo čuti sve ono što sam prethodno nabrojao. Nakon nje slijedi hitoidna 'Forsaken' koja će najvjerojatnije biti i prvi singl skinut s albuma, a potom 'Constant Motion', prava thrash metal bomba, pjesma koju smo dugo čekali i konačno dočekali od Dream Theatera. Po žestini ne zaostaje ni 'The Dark Eternal Night' koja je za razliku od 'Constant Motion' više moderno orijentirana. Potom slijedi tipična Dream Theater laganica 'Repentance' i možda najkomercijalnija pjesma na albumu, 'Prophets Of War'. Za sam kraj ostavljena je prava progresivna metal rapsodija -  petnaestominutna 'The Ministry Of Lost Sound' i minutu duža 'In The Presence Of Enemies Part 2' od kojih obje počinju veoma lagano, a završavaju u žestokom thrash stilu. «Systematic Chaos» sniman je u Avatar Studiu u New Yorku, a producirali su ga sami John Petrucci i Mike Portnoy dok je završni miks djelo Paula Northfielda. Za kraj još samo mogu reći da je ovdje riječ o materijalu koji bi vrlo lako mogao dosegnuti status albuma godine.
Stjepan G.

HELLOWEEN – Gamble With The Devil (SPV) 92/100

Nakon povratka u prošla vremena i nastavkom legendarnih «Keeper Od The Seven Keys 1 & 2», Helloween su se očito zaželjeli malo žešćeg zvuka i za nijansu drugačijeg pristupa svojoj glazbi. Možda bi ovaj album bilo najlakše opisati kao izvrsnu kombinaciju žestine kakva je prikazana na «The Dark Ride» albumu i melodičnosti legendarnog «Keeper Od The Seven Keys» i kao krov toga pomiješane atmosfere s ta dva albuma. Osobno mi je to odlična kombinacija jer album je uglavnom brz i žestok, ali nije nedorečen kakav je recimo bio također vrlo žestoki «Better Than Raw». Andy Derris je možda otpjevao najkvalitetniju rolu otkad je došao u band, tako da njegov glas kombiniran s izvrsnim muziciranjem ostatka banda funkcionira savršeno. Ne mogu doduše tvrditi da je Helloween dao bilo što novo i svježe na ovom materijalu, ali nepobitna je činjenica da je band ponudio maksimum koji se može dati u okvirima muzike kakvu su oduvijek stvarali. Svatko tko voli power metal i Helloween ovim će CD-om biti oduševljen, jer Helloween su pokazali da se s dobrim pjesmama i bez nekih stilskih promjena može napraviti izvrstan album.
Maras

ICED EARTH – Framing Armageddon (Something Wicked part 1) (SPV) 91/100

Kada sam čuo mini CD «Overture Of The Wicked» koji je prethodio ovom albumu bio sam malo razočaran tako da sam «Framing Armageddon» dočekao s popriličnom dozom skepse. Ali, wow! Nepotrebnog li straha. Ovaj album je svojevrsni nastavak izvrsnog «Something Wicked This Way Comes» iz 1998. godine i ovdje se radi o još jednom konceptialnom materijalu Iced Eartha, koji će doživjeti i svoj nastavak u prvoj polovini iduće godine. Ovaj album ima sve odlike klasičnog Iced Earth zvuka s prepoznatljivim izričajem Jona Schaffera s tim da je na ovom albumu ubačeno mnoštvo elemenata iz nekih od najboljih trenutaka s prošlih albuma. Posebna priča je Ripper Owens. Izgleda da je faza njegovog prilagođavanja bandu i obrnuto stvar prošlosti jer je vrlo očito da su pjesme na ovom materijalu daleko bolje napravljene u smislu da se Ripperov izvanredni vokal sasvim uklopi i stopi s muzikom. Teško je ne uspoređivati Ripperovo pjevanje danas s onim dok je pjevao u Judas Priestu, ali ipak treba reći da je sasvim sigurno u band donio puno toga Judasovskog i da to definitivno ne može biti protumačeno kao loše. «Framing Armageddon» traje sedamdeset minuta, prekratkih sedamdeset minuta, jer ovaj album priča priču koja još nije završena. Od devetnaest naslova na CD-u, šest-sedam ih je svojevrsnih introa i outroa, a ostalo su pjesme među kojima je teško reći koja je bolja i koja spada u thrash metal, a koja u power i heavy. Sve je to nebitno ako se uključite u tok priče i putujete kroz nju slušajuči muziku. Možda je jedina malo slabija točka ovog uratka nešto mutnija i sirovija produkcija koja je već postala Iced Earthovski trademark, ali na kraju krajeva to je sasvim minorna stvar u usporedbi s ostalim pozitivnim aspektima ovog remek-djela.
Maras

KING DIAMOND – Give Me Your Soul... Please (Metal Blade) 93/100

«To je horror priča o misterioznom ubojstvu, od početka do kraja povezana sa stvarnošću.» - kaže King Diamond o svom novom albumu «Give Me Your Soul... Please». Kako je to bilo i do sada, i novi album, dvanaesti po redu u kompletnom opusu, je konceptualni. A priča se ovaj puta plete oko brata i sestre koje je svirepo ubio njihov otac. Oni postaju duhovi i 'putuju na onu stranu', međutim, brat je krivo optužen da je počinio samoubojstvo i osuđen je na odlazak u pakao. Njegova starija sestra ima plan i pokušava mu pomoći da zajedno s njom ode u raj. A plan uključuje otmicu nedužnih duša. A jedna od nedužnih duša je... King Diamond. Album bismo mogli nazvati konceptualnom horror operom prožetom i okultnim elementima, ali i onima vezanim uz after-life iskustva i razne Kingove osobne doživljaje. Kompletan album, pažljivo preslušan od početka do kraja, i muzički i tekstualno ostavlja onaj tipično snažan i već dobro poznat dojam teatralnosti i dramatičnosti, s tim da je u odnosu na prethodni album, «The Puppet Master», ipak nešto manje mračan. Još jedna bitna razlika u odnosu na prethodne uratke je i činjenica da se radnja ne zbiva u prošlom vremenu nego u sadašnjosti, razvija se postepeno i neočekivano, a ne prepričava se već poznat događaj. Zloćudna atmosfera koja je u raznim oblicima sveprisutna tokom cijele priče dovodi do toga da album ima pregršt svojstava psihološkog thrillera. Muzički gledano, materijal je više gitaristički orijentiran nego njegovi prethodnici, a puno iznimno raznolikih solaža i hiper-precizno istrzanih riffova većinom dominira nad ostalim instrumentalnim aspektima. Aranžmani su izrazito složeni, tempo vrlo izmjenjiv i raznolik što još više potencira zanimljivost fabule, a sve pjesme i album u cijelosti su tehnički dotjerani gotovo do savršenstva, jednako kao i produkcija, i u nekim trenucima instrumenti doslovno svojim zvukom 'pričaju priču' i imaju snagu veću i od riječi. Vokali su, dakako, posebna stavka. King je ovaj put zaigrao na raznolikost i smanjio dozu svog dobro nam poznatog falseta i dodao nešto više vokalne melodije i glasovno izdemonizirao razne uloge u koje se, kao i uvijek do sada, u potpunosti uživljava. Izvrsni back vokali upotpunjavaju sve do maksimuma i čine priču još slojevitijom (posebno obratite pažnju na pjesme 'The Cellar' i 'The Floating Head'!) jer se stječe dojam da je u nju uključeno još niz popratnih, sporednih likova. Na albumu se kao ženski vokal ponovo pojavljuje Livia Zita, koje se sjećamo s prošlog albuma, a posebno je zabriljirala na zadnjoj pjesmi 'Moving On', u emotivnom dramatičnom duetu s Kingom. King Diamond i dalje ostaje jedan od najprepoznatljivijih i neponovljivih glasova u povijesti metala, a njegov je glas poput vrhunski održavanog i pomno ugođenog instrumenta. On ovaj album smatra svojim apsolutno najboljim uratkom u dvadesetgodišnjoj karijeri i ovaj puta to stvarno nije onaj tipični fenomen da je najnoviji album i najbolji samo zato što novo uvijek podražuje mozak jače od već milijun puta preslušanog, nego je, sveukupno sagledano, ovo zaista remek-djelo u svakom pogledu – od muzičkog, aranžmanskog, produkcijskog, tekstualnog, vokalnog, pa sve do artworka albuma (koji je inspiriran likovnim djelom «My Mother's Eyes»). King si je u svojoj obskurnoj mašti odavno postavio vrlo visok standard i ni u jednom trenutku nije iznevjerio vlastite kriterije. A time ni svoje fanove.
Ivana H.

MACHINE HEAD - The Blackening (Roadrunner) 98/100

Debut razarača Machine Head, «Burn My Eyes» iz 1995. godine, i dan danas je po mišljenju mnogih jedan od najboljih metal albuma svih vremena. Krajem devedesetih band je upao u malu krizu o čemu svjedoči i njihov najlošiji album u karijeri -   «Supercharger» iz 2001. godine. Nakon tog albuma slijedi njihovo najcrnje razdoblje  u kojem zamalo dolazi i do raspada banda, no na sreću Robb Flynn uspijeva održati tim na okupu, a jedan od krucijalnih trenutaka svakako je bio i dolazak nekadašnjeg gitarista kultnih thrashera Violence - Phila Demmela. 2003. izdaju album «Through The Ashes Of Empire» s kojim se Machine Head vraća na tron svjetske metal scene. I nakon trogodišnjeg čekanja stigao je i njihov najnoviji album, «The Blackening». Već pred sam izlazak albuma bilo je za očekivati da će Machine Head napraviti pravu bombu. I zaista, «The Blackening» je pravo brutalno remek djelo  modernog  metal zvuka koje vrvi moćnim brutalnim thrash groovy riffovima, čestim kompleksnim promjenama tempa, brilijantnim solažama Phila Demmela, ništa manje brilijantnim Robbovim vokalima, te ritam sekcijom koju čine bubnjar Dave McClain i bassist Adam Duce, a koja je uvjerljivo na vrhu moći vlastite izvedbe. Na albumu koji traje malo dulje od šesdeset minuta nalazi se osam pravih metal himni. Album započinje desetominutnom 'Clenching The Fist Of Dissent' koju otvara lagani zvuk akustičnih gitara čineći uvod u brzi dio koji pokazuje da Machine Head nije zaboravio što znači svirati brzo. Uz odlične melodične dijelove najimpresivniji je zadnji dio kojim dominira brutalnost. Nakon uvodne stvari slijedi nešto kraća 'Beautiful Morning' koju bismo mogli opisati kao tipičnu Machine Head groovy pjesmu, a slična joj je i 'Now I Lay Thee Down'. Prvi singl skinut s «The Blackening» albuma je pjesma 'Asthetic Of Hate' koja je ujedno i najžešća stvar na albumu. U sredini te pjesme isprepliću se fenomenalne solaže Robba i Phila kojima s lakoćom dokazuju da su pravi gitaristički virtuozi. Već u najavi ovog albuma Robb Flynn je obećao da će to biti pravi moderni, tehnički nabrijan thrash metal materijal na kojem neće manjkati kompleksnih promjena tempa uz lavinu žestokih riffova. Da se držao obećanja potvrđuju pjesme 'Slanderous' i 'Wolves'. Sljedeća, 'Halo', najmelodičnija je pjesma na albumu u kojoj Rob pokazuje koliko je napredovao u vokalnom smislu. «The Blackening» završava desetominutnom 'A Farewell To Arms' koja započinje kao prava balada, a završava u totalno brutalnom ozračju. Album je sniman u Sharkbite Studiu u Oaklandu, (Kalifornia), a za odličnu produkciju pobrinuo se sam Robb Flynn, dok je za miks pultom bio poznati Colin Richardson koji je završni miks napravio u Strongroom i Metropolis studijima u Londonu. Po mom mišljenju «The Blackening» je opasan  favorit za metal album godine.
Stjepan G.

MEGADETH - United Abominations (Roadrunner) 94/100

Megadeth, legendarni thrash metal band na čelu s genijalcem Daveom Mustaineom,  već je dvadeset godina na vrhu svjetske metal scene. Malo je onih metalaca koji ne znaju za njihove kultne albume «Peace Sells... But Who's Buying?», «So Far, So Good... So What?» i «Rust In Peace» kojima je Megadeth pokorio metal fanove na globalnoj razini. Istina je da se Dave malo izgubio krajem devedetih kada su izašla i dva njihova najlošija  albuma - «Cryptic Writings» i «Risk», no nedostaci su otklonjeni već s albumom iz 2001. «The World Needs A Hero», a posebno albumom «The System Has Failed» iz 2004. Bez obzira na nekoliko slabijih albuma, Megadeth je sve ove godine bio i ostao vrhunska koncertna atrakcija. A da je došlo vrijeme za još jedan pravi Megadeth album govori i činjenica da je Dave i ovog puta oko sebe uspio okupiti ekipu visoko kvalitetnih muzičara. Ovaj put su to braća Glen (gitara) i Shawn Drover (bubnjevi) koje znamo kao članove power thrash banda Eidolon, te bassist James Lomenzo kojeg se neki sjećaju kao člana nekad vrlo popularnih White Lion, a svirao je i u grupi Black Label Society. Kada su na internet procurile prve snimke nekih pjesama s novog albuma bilo je jasno da će to biti prava thrash eksplozija. Izlazak albuma «United Abominations» potvrdio je očekivanja – radi se o pravom thrashu. Album otvara pjesma 'Sleepwalker', koju bismo bez puno dvoumljenja mogli svrstati u red najboljih Megadethovih pjesama. Artiljerija monstruoznih thrash riffova, brilijantnih solaža i izuzetno dinamičnih bubnjeva, nastavlja se i u sljedećim 'Washington Is Next', 'Never Walk Alone... A Call To Arms', 'United Abominations' i 'Gears Of War', a u sredini su dvije ponajbolje pjesme na albumu - 'Blessed Are The Dead' i 'Play For Blood', koje su prave pravcate Megadeth himne. Slijedi nova verzija pjesme 'A Tout La Monde' koja je u originalu na albumu «Youthanasia» (1994), a nova verzija je zanimljiva zato što se u njoj Daveu na vokalu pridružuje i Cristina Scabbia iz poznate talijanske gothic metal grupe Lacuna Coil. Za kraj albuma ostavljene su tri žestoke thrash stvari, 'Amerikhastan', 'You're Dead' i 'Burnt Ice'. Osim što je ovaj album odličan sam po sebi, krasi ga i vrhunska produkcija za koju se pobrinuo sam Dave Mustaine uz pomoć Andya Sneapa. Za kraj još samo tri riječi: Megadeth is back.
Stjepan G.

PAGAN'S MIND – God's Equation (Limb Music) 90/100

Fantastično u svim aspektima. To je jedini komentar koji se može ukratko reći za novi album Pagan's Minda. Za one koji to ne znaju, Pagan's Mind stilski spadaju u progressive metal, koji ima dosta poveznica s puno poznatijim Dream Theaterom. Kao i kod njihovih poznatijih kolega i kod ovog odličnog banda na albumu možete čuti sve i svašta. Da nema melodičnih vokala i bogatih klavijaturističkih aranžmana, njihova muzika bi lako mogla biti svrstana i u thrash metal vode, barem po nekim njenim dijelovima u kojima su u prvom planu izvrsni gitaristički riffovi i ništa manje izvrsna ritam sekcija. Međutim «God's Equation» je CD koji obiluje nevjerojatno dobrim aranžmanima, tako da svakog trenutka možete očekivati neko novo iznenađenje i to u vrlo pozitivnom smislu. Ovo je jedan od onih albuma koji se nipošto ne sluša samo jednom ili površno i usput, nego je primjerak koji morate slušati pažljivo i detaljno tako da čujete sve ideje koje nam je band ovdje prezentirao. Uz sve to, na albumu postoji i nekoliko vrlo catchy pjesama koje i površnijim slušaocima mogu lako ući u uho. Sve u svemu ovih sat vremena muzike apsolutno se isplati poslušati daleko više nego jednom.
Maras

PARADISE LOST – In Requiem (Century Media) 88/100

Paradise Lost su nakon zastranjivanja u nekakve elektro vode napokon shvatili i definitivno se vratili na stil po kojem su postali poznati. Ako ste ih obožavali u vrijeme albuma «Icon» i «Draconian Times» onda ćete se sigurno luđački zakačiti na «In Requiem». Već na prethodnom albumu sve je 'vrištalo' u smjeru da je samo pitanje trenutka kad će band opet napraviti album s mračnom atmosferom, žestokim gitarama, gotovo bez ikakvih klavijatura, a da ne govorimo da su raznorazni semplovi pitanje prošlosti (nadam se zauvijek). Na ovom albumu opet možete čuti Nicka Holmesa kako pjeva grubim vokalima, pa čak možete čuti i dupli bass bubanj, što se, koliko se sjećam, do sada nije dogodilo. Možda ovaj materijal nije toliko hitoidan kao što je bio «Draconian Times», ali ima čitav niz fantastičnih pjesama u old fashion Paradise Lost stilu. «In Requiem» je izvrstan album kojim se PL u velikom stilu vratio na stare staze i vjerujem da su ovime jednom za svagda začepili usta onima koji su ih nazivali kojekakvim pogrdnim imenima u vrijeme njihovog perioda eksperimentiranja s drugim muzičkim stilovima. Uostalom, ni to nije bilo tako strašno loše.
Maras