THE HARDEST, THE LOUDEST, THE FASTEST

By Ivana H.

Riječi kultni, najveći, najžešći, najbolji, najglasniji... više nije uopće ni potrebno spominjati kad se govori o Wacken Open Air festivalu, jer se već godinama podrazumijeva da on nosi sve te, i njima slične, prestižne (festivalske) epitete. Ali uz W:O:A 2007 ipak možemo dodati još nešto što prije nismo mogli: festival je ove godine, prvi puta u svojoj povijesti, bio rasprodan. Sold out. Totalno. Do zadnje karte. Ako se zbroje svi koji su se tamo našli, dakle posjetioci i novinari, a bez bandova, gostiju, stanovnika Wackena i svih onih koji su bili na ovaj ili onaj način uključeni u organizaciju i održavanje festivala (a kojih je bilo oko 12 000), govori se o broju 60 000. Da, dobro ste pročitali, šez-de-set-ti-su-ća metalheadsa sa svih strana svijeta okupilo se na jednom mjestu. I tako je Heavy Metal Town ove godine još malo proširio svoje granice, pomaknuo ograde, pustio pipke na još širi teritorij, ne bi li ugostio sve koji su nahrupili u taj inače mali i miran gradić na sjeveru Njemačke. A sudeći po viđenom i doživljenom, a i po potvrdi organizatora festivala, bio je to još jednom najneincidentniji i najfriendly metal happening kolosalnih razmjera.
Ako ste već iskusni posjetioci festivala ili možda barem jedni od onih koji su tek počeli s tom praksom, jasno vam je zašto je faktor zvan «vremenska prognoza» toliko bitan. Ako ste do sada koji put zaplivali u gustom i ljepljivom (i ne baš mirisnom) wackenovskom blatu, nema ni najmanje sumnje da prije festivala revnosno gledate vremensku prognozu i još revnosnije dodajete korisne stvarčice za preživljavanje u unutrašnjost svog masivnog kamperskog ruksaka. A ove godine, bogovi kiša, oluja i ostalih vremenskih (ne)prilika, da ne kažemo i elementarnih nepogoda, nisu baš bili jako nakloni organizatorima festivala. Točnije, jako su imali nešto protiv njih. Naime, tokom gotovo četiri tjedna prije nego je spektakl trebao početi, neprestano je padala kiša, pretvarajući festivalsko područje u apokaliptičnu kaljužu. Osim nadljudskih napora da se učini sve da bi se festival ipak održao u što boljim uvjetima, poduzete su specijalne mjere protiv svenaviruće kataklizme. I kako trik s tonama slame više nije bio dovoljan, pribjeglo se posipavanju raskvašenog tla sitnim drvenim 'hoblicama' i krupnom piljevinom. Ukupno 1500 tona te materije sistematično je posuto po svim strateški odabranim kritičnim mjestima. Još bolji trik bilo je sušenje mokrog tla umjetnom metodom - helikopterom koji je nekoliko dana letio iznad festivalskog područja samo šezdesetak centimetara udaljen od tla. A to nije bilo sve – da bi se osigurale bine i čelične konstrukcije koristile su se podloge koje se inače koriste i za support tenkova. Osim toga, najsnažniji traktor, brojni kamioni i dvadeset jeepova bili su neprestano u pogonu da bi se konstrukcije sastavljene od tristo pedeset tona čelika, spasile od pomicanja, naginjanja ili potonuća u blato. I potom se iz ponora blata i muljave vodurine izdiglo festivalsko područje sa svim pripadajućim 'građevinama'. Zahvaljujući neviđenoj upornosti i naporima organizatora i ljudi uključenih u izvedbu festivala, bijes prirode je pobijeđen i festival je održan, usprkos apokaliptičnosti koja mu je prethodila. A malo prije spomenuti bogovi vremenskih neprilika, odustali su od daljnjeg zlostavljanja i sva tri dana festivala prošla su uz odlično, najvećim dijelom sunčano i toplo vrijeme, bez potopa i sličnih nevolja.
Što se samog programa tiče, ove su se godine skupili izuzetni bandovi. Festivalsko područje otvoreno je dan nakon što se moglo podići nastambe u kampu i to već tradicionalno u 16 sati, a do ranih jutarnjih sati ponuda bandova je bila odlično stilski izbalansirana, tako da se moglo bez prevelikih poteškoća i frustracija odlučiti što gledati, a što ne. Overkill, Sodom i Saxon prvog su dana festivala uvjerljivo privukli najviše ljudi, premda je i ostatak bandova (The Sorrow, Narziss, Neaera, Animal Alpha, All That Remains, Hatesphere, Blitzkrieg, Rose Tattoo, Krossbreed, Wargasm,  Roots Of Death, Gutbucket, Tyr, Letzte Instanz, Electric Eel Shock, Maroon) na ostalim stageovima, dobio sasvim dovoljno pažnje.
Dan je završio višesatnim metal karaokama ili, kako mi to zovemo, «vi pjevate, mi se rugamo» ili «vi se sramotite, mi umiremo od smijeha» kazalištem, dakle nastupima nadobudnih posjetioca koji su uvjereni da znaju pjevati i svirati. Šalu na stranu, nađe se tu i stvarno dobrih jedinki, ali ako ništa drugo, barem se svi prisutni mogu dobro zabaviti, a da se nitko ne uvrijedi.
Petak je donio još cijelu lavinu fantastičnih koncerata i čak bi bilo vrlo teško reći koji je festivalski dan bio najžešći. Tako je u petak ranojutarnju mamurnu poluglavobolju mnogih prisutnih raznijela tutnjava s Black Stagea gdje je Suidakra prezentirala svoju simpatičnu falšavu raštimanost i Party Stagea gdje je nastupao sve priznatiji The Black Dhalia Murder. Oni koji su preživjeli buđenje i pojavili se ponovo na ovom, a ne na 'onom' svijetu, definitivno su se sasvim razbudili oko podne kad se oglasila sirena i vatrogasci pojurili sa svih strana ne bi li ugasili požar koji se razbuktavao ispred True Metal Stagea, gdje je baš u to vrijeme trebao nastupiti Amorphis. Dakle, za ubuduće, nemojte zaboraviti jedno važno pravilo: ako se zapaljena cigareta baci na suhu slamu, slama će se zapaliti (moguće zajedno s vama). A to zna biti pec-pec. Amorphis je malo odgođen, ali vatrogasci su pripremili savim zanimljivu predstavu. Ostatak dana (a i noći, naravno) donio je sa sobom, između ostalih, i cijelu listu prominentnih imena: Napalm Death, Therion, Possessed, Grave Digger, Lacuna Coil, Blind Guardian, Iced Earth, Samael, Dimmu Borgir, Die Apokalyptischen Reiter...
U subotu su nas u rano jutro, dakle točno u podne, izbombardirali najbolji metal newcomeri 2007, Sonic Syndicate, da bi tokom dana na raznim stageovima nastupilo još puno favorita: Sacred Reich (ponovo okupljeni nakon tko-zna-koliko godina), Moonspell, Stratovarius, Destruction, Rage, In Flames, Cannibal Corpse i, baš me briga ako malo pretjerujem, apsolutne zvijezde festivala - ponovo okupljeni Immortal.
I to bi, manje-više, bio vrlo sažet pregled osamnaestog W:O:A festivala koji je, kao i svaki prije njega, bio po mnogočemu poseban. Istina je da određeni broj novinara i kritičara (a i posjetioca) nipošto ne propušta navesti da premda W:O:A ima status najvećeg europskog (a po nekim 'statistikama' i svjetskog) metal festivala, on nije mjesto gdje ćete moći vidjeti samo najbolje bandove. Međutim, sve to na stranu, ako percipirate što se sve nudi u ta tri (plus jedan) dana i da osim gotovo stotinjak bandova ovdje možete naći izvrsnu ponudu hrane i pića, ogroman Metal Market (gdje možete kupiti baš sve što jedan metal fan može poželjeti), odličan kamping prostor i izuzetno dobro organiziran support bez obzira na to u kakvoj se situaciji našli, nikad nemojte zaboraviti, a kamoli potcijeniti feeling kada se nađete u gomili od 60 000 istomišljenika i nekoliko dana provedete na mjestu na kojem vanjski svijet i sranja svakodnevice ne postoje. A ako ste pravi metal fan, a ne samo šuplja ljuštura u metal uniformi, to bi vam trebalo zaista puno značiti.

DREAM THEATER
07. lipnja, 2007, Dom sportova, Zagreb

Premda je prvobitno bilo najavljeno da će koncert DT-a biti održan na Jarunu, loša vremenska prognoza natjerala je organizatore da promijene plan i donešena je odluka da se koncert održi u maloj dvorani Doma sportova, što je kod mnogih izazvalo određenu zabrinutost jer ta dvorana nije baš poznata po dobroj akustičnosti. I nakon dugog i nestrpljivog iščekivanja, došao je i dan D – četvrtak, 07. lipnja, 2007, dan nastupa Dream Theatera u Zagrebu, inače njihov prvi u Hrvatskoj. Pred gotovo prepunom dvoranom spektakl je započeo Dominici, band bivšeg pjevača Dream Theatera, Charliea Dominicia, koji je pjevao na njihovom debutu «When Dreams And Day Unite» iz 1989 godine. Tokom njihovog nastupa koji je trajao otprilike tri četvrt sata imali smo priliku čuti odličan žestoki progresivni metal. Malo razočaranje priuštio je sam Charlie jer njegovo pjevanje baš i nije bilo previše uvjerljivo, a i stage acting mu je bio pomalo smiješan. Za razliku od njega, njegov band - Brian Maillard – gitara, Americo Rigoldi – klavijature, Riccardo Erik Atzeni – bass i Yan Maillard – bubnjevi - pokazali su da su vrhunski poznavaoci svojih instrumenata. Većina pjesama koje je band odsvirao bila je s njhovog zadnjeg albuma «03 A Trilogy Part II».  Nakon što je Dominici završio s nastupom uslijedila je kratka stanka. A onda, oko devet sati, sve je bilo spremno za zvijezde večeri - Dream Theater. Najprije započinje zanimljiv petominutni intro. Potom slijedi tišina i u potpunom mraku band dolazi na stage i kreće s prvom pjesmom, 'Overture 1928 / Strange Deja-Vu', s albuma «Scenes From A Memory» koja se pokazala pravim pogotkom za otvaranje koncerta. Već tokom te pjesme bilo je vidljivo da je publika apsolutno oduševljena i da će takvo oduševljenje trajati tokom cijelog koncerta. Nakon toga slijedi pjesma 'Take The Time' s njihovog legendarnog albuma «Images And Words». Na toj pjesmi posebno se ističe gitaristički virtuoz, brilijantni John Petrucci, jedan od najboljih gitarista današnjice. Na prezentaciju performansa bubnjara Mikea Portnoya ne treba trošiti puno riječi jer sam njegov nadimak, «hobotnica», govori dovoljno o njegovim bubnjarskim sposobnostima. Pjevač James LaBrie pokazuje kakav izuzetan glas ima iako je u nekim trenucima, kod izvođenja pojedinih pjesama malo kasnio. O bassistu Johnu Myungu i klavijaturistu Jordanu Rudessu također ne treba puno govoriti; dovoljno je reći da su njihove izvedbe graničile sa savršenstvom. Nakon 'Take The Time' slijede dvije pjesme s novog albuma «Systematic Chaos», 'Constant Motion' i 'The Dark Eternal Light' obje u punoj žestini - 'Constant Motion' pravi thrash metal u Dream Theater stilu, a druga također žestoka, ali u modernijem groovy stilu. Nakon te dvije pjesme slijedi također legendarna 'Endless Sacrifice' s njihovog najžešćeg albuma u karijeri, «Train Of Thought». Kako su dvije-tri pjesme u nizu bile zaista heavy, Dream Theater svjesno smiruje situaciju melodičnom 'I Walk Beside You' s «Octavarium» albuma. Sljedeća je ponovno nešto žešća 'Panic Attack', također s tog albuma. Nakon toga na red dolazi budući veliki hit s novog albuma, pjesma 'Forsaken' te još jedna žestoka heavy stvar 'As I Am'. Za sam kraj prvog dijela koncerta ostavljena je njihova najbolja i najpoznatija pjesma uopće - 'Pull Me Under' - koju publika pjeva uz band od samog početka do kraja. Da su i virtuozi kao što je inače nepogrešivi Mike Portnoy samo ljudi, imali smo prilike spoznati kada je baš tijekom ove pjesme napravio vrlo malu, ali uočljivu grešku, no zahvaljujući profesionalnosti i ogromnom iskustvu, sanirao je taj mali 'incident' bez da se i najmanje umanjilo zadovoljsto publike. Prvi bis kratkom solo dionicom otvara Jordan Rudess koja je ujedno i uvod u prekrasnu baladu 'The Spirit Carries On' koja u cijeloj dvorani zaista nitkoga nije ostavila ravnodušnim. Za sam kraj slijedi iznenađenje i pjesma 'Metropolis Pt 1' koju band rijetko izvodi na svojim koncertima. I nakon nastupa koji je trajao nešto manje od dva sata, Dream Theater napušta stage uz gromoglasnu, euforičnu podršku publike. No nažalost, a i na sramotu, cjelokupni dojam oduševljenja moralo je pokvariti nekoliko jedinki iz publike koji su pokazali svu svoju balkanštinu i nekulturu, bacajući pune čaše piva na stage. Sudeći po komentarima nekolicine koje sam čuo nakon koncerta, vjerujem da je takav glup potez, osim nedostatkom kulture, bio uvjetovan njihovim mišljenjem da je koncert trajao prekratko, jer Dream Theater nikad ne svira kraće od dva i pol sata, premda je sam band još prije početka turneje najavio da će koncerti trajati kraće nego je to prije bilo uobičajeno. Osobno mi je više nedostajala pokoja pjesma s «Awake» ili «Six Degrees Of Inner Turbulence» albuma, ali i bez toga set lista je bila više nego dobra. Moralo bi svima biti jasno da se jednostavno ne može odsvirati baš sve, pogotovo kad pjesme traju desetak i više minuta. Nadajmo se da će Dream Theater i u sklopu sljedeće turneje svirati u Hrvatskoj i to ponovo uz ovako profesonalnu koncertnu organizaciju. Ako ste ih ovaj put propustili vidjeti, nemojte to učiniti i drugi puta, jer koliko god bila njegova cijena, ovakav spektakl uvijek pruža adekvatnu protuvrijednost.
Stjepan G.

IRON MAIDEN, TIDE, LAUREEN HARRIS
Ljubljana, stadion Bežigrad, 2. lipnja, 2007.

By Ciky

Grad je isti, druga je lokacija i - godina. I ovoga puta riječ je o Ljubljani, no sada je centar priče stadion Bežigrad, a ne dvorana Tivoli. I 2007. je, a onda je bila 1984. Baš tada, tamo i te, 1984. godine, prvi sam puta vidio Iron Maiden uživo, na koncertu koji je definitivno, naravno u mojem slučaju, postavio kriterije kojima se niti jedan od ranijih, a poglavito ne kasnijih, i to ne samo njihovih, nije uspio ni približiti. Tada su Maideni bili u naponu snage, možda i najpopularniji band na planetu, a ako ne to, onda svakako koncertno najatraktivniji.
U međuvremenu su odsvirali mnogo dobrih i manje dobrih koncerata, poput onog u Velikoj Gorici, ali i dalje su ostali – veliki, najveći. A to su po tko zna koji puta dokazali i tog, vremenski promjenjivog dana, pred oko dvadeset tisuća vjernih fanova na najvećem slovenskom stadionu, te još dva-tri oko njega.
Predgrupe njihovom nastupu bili su band Steveove kćeri Laureen koja ima sasvim solidan glas i dosta dobrog gitaristu, kao i band u cijelosti. Druga predgrupa bili su, također solidni, Slovenci Tide, kojima će ovaj nastup vjerojatno biti nešto što će upisati zlatnim ili platinastim slovima u svoju povijest. Iako je počelo kišiti za vrijeme Laureeninog nastupa, zvuk iz pojačala privlačio je prema stageu sve veći broj ljudi, čiji se broj kontinuirano povećavao. Sve do koju minuticu prije 21 sat, kada je krenulo. Nakon introa, otvarajuća stvar koncerta, ali i novog albuma, 'Different World' najavila je spektakl koji je nastavljen s 'These Colours Don't Ruin' i 'Brighter Than A Thousand Suns'. Ne treba ni govoriti da je stage bio perfektno uređen, s motivom 'borbenog' polja u stilu novog albuma, te da su se na platnima u pozadini, iza 'zabarikadiranog' Nicka pojavljivali motivi s neizostavnim Eddiem u gro planu. Hiperaktivni performeri ni ovoga puta nisu dali naslutiti da se radi o ljudima koji su ili na pragu ili su prošli pedesete, a njihovo muzičko umijeće također je nešto što je apsolutno nepotrebno komentirati. Perjanica je opet bio Bruce, koji je skakao, trčao, penjao se, preoblačio, mahao britanskom zastavom ('crveni mundir'), a uz sve to još i stigao pjevati.
Moram priznati da su me 'Wratchild' i 'The Trooper' malo ohladili, no taman kad sam se odlučio udaljiti i popeti na tribine, stiglo je njegovo veličanstvo 'Children Of The Damned', jedna od osobno mi najboljih njihovih pjesama. Tada sam znao da će ovo biti velik koncert. Slijedi opet povratak novim stvarima, 'Reincarnation Of Benjamin Breeg' pa 'For The Greater Good of God', a onda – klasika: 'The Number of The Beast', 'Fear Of The Dark', 'Run To The Hills' i 'Iron Maiden', uz standardno pojavljivanje Eddiea - ovoga puta najprije popraćeno izlaskom tenka iz dubine stagea iza seta bubnjeva, pa njegovim izvlačenjem iz kupole i razgledavanjem bojnog polja dalekozorom. A imao je što vidjeti. Gomilu oduševljenih fanova, koji su s nevjericom dočekali informaciju da je to kraj koncerta. Kraj koji to i nije bio, jer je uslijedio rijetko viđeni bis – '2 Minutes to Midnight', fantastična 'The Evil That Men Do' i 'Hallowed Be Thy Name', za koju sam već mislio da su je zaboravili. No nisu, kao što nisu razočarali velik broj ljudi koji ih je došao vidjeti. Jer, ako netko ima poseban odnos s fanovima, onda je to svakako Iron Maiden i to kako s onima koji su uz njih već više od četvrt stoljeća, tako i s onima koji su im se tek pridružili, a kakvih, očito je, svakim danom ima sve više. I svi im znaju sve pjesme. Uz to, kombinacija pjesama s «A Matter Of Life And Death» i «The Number of The Beast» albuma, kojem je, točnije 25. godišnjici njegova izlaska, dijelom bila i posvećena ova turneja nazvana «A Matter Of The Beast Tour '07», bila je  pun pogodak. A što tek reći za nadolazeći «Somewhere Back in Time Tour 08», na kojem će, nakon duuuugo vremena svirati pjesme s «Powerslave»-a i «Somewhere in Time»-a i binu ukrašavati staroegipatskim i 'svemirskim' motivima i s Eddiem 'Faraonom' i 'Cyborgom' u glavnim ulogama. Samo ću najaviti da će svirati u Europi na ljeto iduće godine, a kulminirati na Wacken Open Airu 2008. Savršeno.