SOILWORK

By Ivana H.

Kad nanižete albume koji jedan za drugim nadmašuju svog prethodnika, postavljate pred sebe sve teži i teži zadatak: nadmašivanje samog sebe. U sličnoj 'klopci' našao se i Soilwork, s tim što su se oni iz klopke elegantno izvukli. Izlaz kroz koji su šmugnuli ima ime i zove se «Sworn To A Great Divide». Ako promatramo taj novi album selektivno kroz performanse svakog člana banda ponaosob, padaju samo najbolje ocjene. Ako sve to zbrojimo, plus i plus uvijek daju plus i Soilwork je opet prošao na ispitu s odličnim. Nije potrebna složena računica da se dobije rezultat – od godine 1995. i samog početka, do godine 2007. ovaj švedski melodični death metal band stvorio si je rejting koji će biti zaista teško nadmašiti. O svemu tome, a s naglaskom na novi album i svoja vokalna iskustva, više nam je rekao pjevač Bjorn «Speed» Strid.

Mislim da sad već možemo reći da je izjava «ovo je naš najbolji album do sada» postala gotovo 100%-tno pravilo u opisivanju novih albuma. Hoćeš li se i ti pridružiti većini koja to izjavljuje?
Naravno da svi uvijek mislimo da je novi album najbolji. Međutim, ipak se pravo mišljenje o tome može dati kad album provede nekoliko godina na tržištu. Zato bih sada radije rekao da je najnoviji album stvarno solidan, a ono što ga čini toliko solidnim, a možda i najboljim do sada je činjenica da on predstavlja sve elemente koji čine Soilwork onime što zapravo jest. Za mene je to kao svojevrstan best off album, jer na njemu ima i elemenata naše prošlosti, kao i groovy elemenata i izvrsnih melodija, a tu su i gitarističke harmonije i takve stvari. Ovaj album odlično i jako prikladno predstavlja Soilwork kao band.
Prošle su dvije godine od objavljivanja prethodnog albuma. Da li ste cijelo to vrijeme bili aktivni na području pisanja novih stvari ili je taj proces trajao kraće?
Manje-više smo radili na materijalima cijelo to vrijeme. Ono što je bilo dugačije sa stvaranjem ovog albuma u odnosu na prethodne je to što smo puno pjesama napravili na turneji. Svi smo kupili laptope i instalirali Q-base, kvalitetne sound kartice i raznu dodatnu opremu kako bismo mogli skladati kad god je bilo moguće. To se zapravo pokazalo dobrim načinom jer dok si na turneji stalno te propucava adrenalin, kad si na stageu, kad siđeš sa stagea, kad se spremaš za novi nastup, adrenalin je uvijek prisutan i nema boljeg feelinga koji te može pokrenuti na to da stvaraš novu muziku. Osim toga, na nastupima se uvijek stvori nova inspiracija i ako se ne iskoristi praktički odmah, ona često izblijedi i nestane, a ovako je ona stalno bila prisutna i mi smo je obilno koristili.
Kako bi opisao razvoj sebe kao pjevača?
Na početku je to, vjerujem, isto kod većine, ako ne i kod svih pjevača – želiš zvučati kao svoj omiljeni pjevač. Praktički ga želiš imitirati. Onda s vremenom skužiš što sve možeš ili ne možeš sa svojim glasom i počinješ ga oblikovati u nešto drugačije, nešto posebno, nešto što je svojstveno samo tebi i prestaješ imitirati druge. Meni je kao pjevaču to bilo prilično lako jer sam vrlo brzo počeo istraživati svoje glasovne mogućnosti i također vrlo brzo shvatio što mogu očekivati od svog glasa. Napredovao sam prirodno, što znači da sam na svakom albumu napravio korak dalje. Melodične vokale smo počeli dodavati na «A Predator's Portrait» albumu i to je bio vrlo prirodan tok događaja za mene, premda je u početku kombiniranje takvih vokala bilo dosta teško. Ali to je ujedno bilo i razvijanje glasovnih mogućnosti, tako da sam se vrlo brzo snašao u svemu. To je interesantan proces jer je to kao da upoznaješ samog sebe. Najbolje sam se u tom pogledu upoznavao na turnejama, jer su to situacije kad moraš dati od sebe i više nego daješ kad daješ najviše.
Da li si se ponekad našao u situaciji da smatraš da si dodirnuo vrh i da se ne možeš još bolje vokalno izraziti?
Oduvijek sam smatrao da mogu svoj glas razviti još više. To je poput vječnog izazova.
Puno je pjevača koji imaju poseban režim života smo da bi svoj glas održali u savršenoj 'formi'. Da li si i ti jedan od njih?
(smijeh) Zapravo se uopće ne brinem za svoj glas. Na turnejama pijem puno viskija, vrištim iz sveg glasa, pjevam AC/DC u tour busu... (smijeh) Iskreno, u početku sam mislio da glasnice treba posebno njegovati, no vrlo brzo sam shvatio da se one priviknu na konstantni napor i prilagode situaciji. Istina je da nakon cjelonoćne dernjave ujutro zvučim usrano, isto tako usrano zvučim i na tonskoj probi, ali kasnije, na nastupu ipak izvučem najbolje od sebe, to je kao da mogu svjesno utjecati na svoje glasnice i adaptirati ih po potrebi. Naravno, da tada netko zatraži od mene da otpjevam najjednostavniju pjesmu na svijetu, ne bih to mogao učiniti, ali Soilwork pjesme pjevam bez problema. (smijeh)
OK, idemo natrag na novi album. Mislim da je sasvim prirodno da neke pjesme voliš više od drugih. Jesi li već odabrao neke u koje si ugradio više svoje osobnosti?
Volim sve pjesme, ali neke volim više od drugih, naravno. Uvodna stvar je jedna od mojih osobnih favorita. 'Exile' je također stvar koju volim pjevati, jer je ujedno i prva pjesma ikada za koju sam napisao tekst ljubavne tematike, bio je to velik izazov. Napisati pjesmu s tekstom koji govori o ljubavi, a ne zvučati kao Enrike Iglesias je ogroman izazov! (smijeh) Znamo koliko je pjesama na mainstream radiju koje imaju ljigave tekstove bez ikakvog značenja. Ono što sam ja htio postići tom pjesmom je prenošenje toga kakav je feeling voljeti nekoga, kakav je feeling kad te taj netko odjebe, kako se osjećaš kad se ta osoba počne udaljavati od tebe, kako je osjećati da se događa nešto loše i postajati svjestan da ćeš bez te osobe ostati prije ili kasnije. Htio sam opisati taj osjećaj kad te obuzme tama i kad imaš feeling da gubiš kontakt sa stvarnošću u roku od dvije sekunde. Zbog svega toga ta mi je pjesma vrlo posebna. Ovaj album mi je osobno također poseban jer sam zapravo prvi put napisao tekstove i vokalne linije od početka do kraja, dok sam prije radio samo vokalne linije. Sretan sam što su u mene imali toliko povjerenja da mi prepuste tako zahtjevan zadatak. 'As The Sleeper Awakes' je pjesma koju sam napisao s gitaristom Danielom i bilo je stvarno lijepo raditi s njim. To je odlična pjesma. 'Your Beloved Scapegoat' je također pjesma koju volim više od drugih, jer je to naša prva, da tako kažem, rock pjesma. To je pjesma s posebnim stavom. Govori o tome kako te alkohol može promijeniti kao osobu i kako mamurluci postaju sve gori i gori tokom godina pijančevanja. To je kao party-pjesma. 'The Pitsburg Syndrome' je također cool stvar, vrlo brza i beskompromisna pjesma. Uglavnom, na albumu se može naći stvarno svašta.
Koju bi od novih pjesama naveo kao najtežu, a koju kao najlakšu za izvođenje?
Još uvijek je teško reći koju mi je pjesmu s ovog albuma najteže otpjevati, jer sam još uvijek previše pod dojmom studijskog rada, a tamo sam uvijek bio savršeno zagrijan i spreman za pjevanje. Sad sam već sklon tvrditi da je 'Sick Heart River' pjesma koja će biti najteža i najzahtjevnija za pjevanje jer su tu najviše vokalne dionice koje sam ikada izvodio. Ta mi je pjesma posebna po tome što ima taj specijalni mračni i hladni feeling.
Lista nastupa koje još namjeravate održati do kraja godine poprilično je duga i natrpana. A kad smo već kod toga, reci nam što ti je najgore kad su u pitanju turneje, pogotovo one vrlo duge?
Apsolutno najdosadniji dio svake turneje su popodneva. Tada čekaš tonsku probu, čekaš i čekaš i čekaš... Ja jebeno mrzim tonske probe! Mrzim! Znaš, mogao bih odustati od turneja samo zbog jebenih tonskih proba! (smijeh) To je još jedan razlog zašto je dobro što smo počeli pisati nove stvari na turnejama, jer jedino tako imamo što raditi čekajući tonsku probu. Shvaćaš, ja uvijek trebam nešto kreativno, nešto što mogu raditi, umjesto da samo sjedim i čekam. Ja se ne znam odmarati na način da sjednem i odmaram. Moram, apsolutno moram nešto raditi! Takva sam osoba. Ali kad se popnem na stage i kad me propuca adrenalin, tada definitivno znam zašto sam na turneji i zašto neću odustati od svega. Zaista nemam baš nikakvih problema s touriranjem, osim tih prokletih tonskih proba.
S obzirom na broj koncerata koje ste odsvirali do sada, nimalo ne sumnjam da bi se našla koja pričica za nas, recimo kad ste se dobro osramotili ili dobro sjebali na stageu...
(smijeh) Naravno! Jednom smo svirali u Atlanti (SAD) i sve je teklo OK, a tada smo usred jedne stvari totalno sve sjebali. Toliko smo sjebali da smo morali stvar svirati ispočetka. To je bila toliko neugodna situacija da je nikad nećemo zaboraviti. Kužiš, to se događa samo nekim neuvježbanim klincima, koji sviraju u nekim domovima za napuštenu djecu! (smijeh) Dobro, malo pretjerujem, znam da se to može dogoditi svakome, ali zašto baš nama?! (smijeh) Prije četiri godine bio sam na koncertu Judas Priesta i dogodio im se zajeb kad su svirali 'Breakin The Law'. Bilo je to totalno ludilo!
Kako se takve i ostale situacije odražavaju na 'timski duh' u bandu? Da li se ponekad nađete u situaciji da se ne možete međusobno smisliti?
Naravno da s vremena na vrijeme jedni drugima prigovaramo, pa se i posvađamo, ali to još nikad nije završilo tučnjavom ili bilo kakvim fizičkim obračunom. (smijeh) Moramo raditi kao tim, ali sa šest ljudi u bandu, sa šest različitih karaktera, stvarno je teško uvijek sve uskladiti i uvijek se dobro slagati. Svatko od nas ima čvrste stavove i svoje mišljenje i ponekad se ta mišljenja jako razlikuju. Uprkos svemu tome, jednostavno moramo funkcionirati kao tim, da se ne uzimamo zdravo za gotovo, nego se međusobno podržavamo, ako želimo da sve bude u redu. To je baš kao i kad si s nekim u vezi. Najgore je na turnejama, jer se svakome od nas često dogodi da želi biti sam i imati svoj mir i barem malo privatnosti. Jako je važno komunicirati i reći ostalima kako se osjećaš, a ne da hodamo naokolo kao šest ljuštura i ne govorimo ništa.
Da, vjerujem da je teško uskladiti šest različitih osobnosti. Kakvi ste inače, kao osobe?
Flink, naš bassist, je totalno lud. (smijeh) On je jedan od najsmješnijih i najzabavnijih ljudi koje sam ikada sreo. On je kao čupavo čudovište na stageu, možeš ga vidjeti posvuda, nikad ne miruje ni sekunde. On je stvarno cool tip, ima veliko srce i jako se lako dobro slagati s njim. Inače ponekad zna biti i jako stidljiv pogotovo kad treba odgovarati na interviewe, a općenito razgovori s ljudima ga znaju jako zbuniti. On je poput neke smiješne karikature. (smijeh) Sven, klavijaturist, živi u Malmou i isto je jako talentiran i jako cool tip, rekao bih da je super-inteligentan. Vrlo je šutljiv i tih, malo govori, a li kad progovori onda znamo da je to stvarno nešto važno. Sluša totalno čudnu muziku i nikad ne propušta odraditi svoju malu ceremoniju – popiti dva pića prije showa. Također je jako nadaren muzičar. Dirk, bubnjar, ili kako ga mi zovemo Mr.Laptop (smijeh) jer je doslovno srastao sa svojim laptopom, je jako jednostavan tip i jako je prizemljen. Stalno sluša underground metal bandove i obožava muziku, kupuje barem tidesetak CD-a svaki mjesec. Odličan je kao osoba i jebeno dobar bubnjar. Ola, naš gitarist, je najstariji u bandu, ima četrdeset jednu godinu. Često kažemo da je on tatica u bandu, a ja sam mamica. (smijeh) Znate već kako to ide, kako tate funkcioniraju – nema ničega između, ili je crno ili je bijelo, nema sivog. (smijeh) On donosi odluke kako to obično čine očevi – bit će tako, bit će ovako i gotovo. S druge strane ja odmah zacvilim 'ali kužiš, ja bih ipak nekako drugačijeeee' (smijeh) i raspravljam o svemu satima, ali on je cool tip i uvijek spreman za tulumarenje. Odličan je songwriter, voli biti kod kuće, bavi se raznim stvarima, kao na primjer kupi prastari auto i sam ga vlastitim rukama pretvori u kao novi. Daniel je novi u bandu, isto ima odličan smisao za humor, odlično svira i ima jako istančan smisao za melodije. S njim je isto jako lako surađivati, jer je otvoren i jednostavan. Ja sam užasno nemirna osoba, ne može me se pripitomiti, hiperaktivan sam i mrzim spavati jer imam osjećaj da je spavanje gubitak vremena. (smijeh) Volim sport, volim gledati utakmice i ne znam što bih rekao o sebi jer mislim da bi moju osobnost trebao opisivati netko drugi. (smijeh)
Očito je da se nikad niste bojali unošenja promjena u svoju muziku. No, o čemu ovise te promjene – da li o vama samima ili i reakcije fanova imaju utjecaj na to?
Teško je reći. Nikad se nismo ustezali od unošenja promjena u našu muziku. Nismo kao bandovi koji naprave jedan album koji se sviđa fanovima i onda ne žele više nikad ništa promijeniti, jer se boje da će fanovi loše reagirati na promjenu. Mi smo oduvijek bili poprilični kockari što se toga tiče – slijedili smo svoj feeling i ako smo htjeli nešto promijeniti, to smo i učinili. Naravno, fanovi s uvijek tu i važni su nam. Ali, mi volimo izazove, volimo razvoj i promjene i volimo uvijek iznenaditi slušaoce, kao i same sebe.

 

GOREFEST

SICK OF BEING SILENT, SICK OF BEING NUMB

By Ivana H.

Kad smo prije otprilike dvije godine intervjuirali Gorefest, govorilo se o velikom povratku ovih nizozemskih death metal legendi i o njihovom povratničkom albumu «La Muerte». Tada je bilo jasno da je povratak došao u pravom trenutku, kad su i band i scena bili zreli za takav potez, ali postavljalo se i pitanje hoće li Gorefest ponovo stati nakon tog jednog albuma ili će nastaviti kao da desetak godina duga stanka nije ni postojala. Srećom za njih, a i za njihove fanove, ali i za scenu, saživio je scenarij broj dva – Gorefest ne samo da je nastavio dalje, nego je nedavno objavljen i njihov novi album, «Rise To Ruin», koji je, po mnogim mišljenjima kritičara i publike, čak nadmašio i povratnički «La Muerte» koji je bio moćno i nezaboravno iskustvo. Dvije godine je prilično dugo vrijeme kad se nešto iščekuje s krajnjim nestrpljenjem i za očekivati je da se u tom periodu od izdavanja prethodnog albuma do sada, zbivalo mnogo toga u Gorefest klanu. Novi je album odličan dokaz da su 'festovci bili vrlo kreativni u tom periodu, no ostaje ipak pitanje s koliko su entuzijazma prišli radu na novim materijalima, kako su se slagali nakon ponovnog okupljanja imajući na umu da su se prije desetak godina razišli baš zbog nemogućnosti zajedničkog funkcioniranja. Da li su se u ove dvije godine pojavile neke dileme? Ili sumnje da li je sve to trebalo učiniti i da li sve to ima smisla? Frank Harthoorn odmah je ponudio kratko uvjeravanje da je sve bilo u redu: «Nije bilo nikakvih dilema na osobnom planu. Već smo radeći album «La Muerte» bili izuzetno sretni što ponovo zajedno stvaramo muziku, tako da nije bilo baš nikakvih problema. Svi se odlično provodimo radeći to što radimo i to je, zapravo, sve što je važno. Istina, bili smo prilično frustrirani zbog otkazivanja turneja, ali i iz toga smo uspjeli izvući neku dobrobit – tako se oslobodilo dosta vremena koje smo utrošili za pisanje novih pjesama. Dakle, možemo reći da je sve prošlo dobro, a i dalje ide dobro.» Sada kad je i s drugim albumom nakon povratka postignuto da zvuči kao inteligentno kontrolirana eksplozija, vrijeme je da se povuku paralele između njega i njegovog prethodnika. Frank je tu još uvijek pomalo oprezan i nudi diplomatski odgovor: «Premda volim svaki i najmanji djelić «La Muerte» albuma, ipak mi je nedostajalo direktnosti. Novi album je daleko fokusiraniji, a bez da pri tome gubi na raznolikosti. To je uravnotežen album – po jedna tona na svakoj ruci.» Osim muzičkog aspekta, GF je ostao pri svojoj dobroj staroj odluci da se slušateljima ne obraća samo muzikom, nego i tekstovima. Tekstualni dio «Rise To Ruin» albuma ostavlja dojam realističnog i izravnog revolta koji jednostavno tjera na pokretanje, tjera na to da počnemo mijenjati neke stvari. Zvučati ogorčeno i zvučati revoltirano su dvije potpuno različite stvari – ogorčenost nas čini slabima, revoltiranost moćnima. Gorefest zvuči revoltirano i muzički i tekstualno i to, među ostalim, čini ovaj band posebnim. Na pitanje o tome što bi, da mu se za to ukaže prilika, najprije promijenio u svijetu, Frank odgovara: «Mislim da ne bih puno toga promijenio, ali bi ipak bilo lijepo očistiti 'dimne zavjese' koje ljudi koriste da bi zakamuflirali svoje postupke. Ne marim za ratove, nepravdu, pohlepu, zavist i tome slično, jer sve te stvari jednostavno dolaze s činjenicom da smo dio ljudske vrste, ali volio bih vidjeti ljude koji priznaju svoje stvarne motive za promjene. Na primjer, ako netko krene napasti neku zemlju neka prizna da je to zbog novca i moći umjesto da nam prodaje sranja da je to zbog toga da toj zemlji donese slobodu i demokraciju.» Gorefest se ne bavi samo takvim temama, tu je i ona vječna tema nepravdi. Odakle se zapravo vuče inspiracija za to? «Za mene osobno, najveća nepravda je to što nam mediji neprestano nameću laži, sranja i loše šale o ljudima za koje me stvarno boli ona stvar. Društvo koje u prvi plan stavlja priče o smrti ili o tome kako je neka showbiz-idiotkinja završila u zatvoru, umjesto da najprije govori o stvarima koje su zaista važne, zaslužuje svaku osudu.» pojašnjava Frank i dodaje: «Većina ljudi je sretna samo kad su nesretni. Što je bogatije društvo, to je više kukanja i jadikovanja vrlo bogatih i nesretnih ljudi.» Koliko je u prenošenju tih stavova na ljude kojima se Gorfest obraća svojim albumima uspješan «Rise To Ruin» i da li možda ima neke slabe karike, Frank još uvijek izbjegava konkretno komentirati: «Najteže od svega je o uspjehu albuma pričati ili suditi kad je tek objavljen. Da bi se moglo steći dojam o vlastitom radu i tome Ima li album zaista neke 'slabe karike', može se reći tek nakon što izađe na tržište i tamo 'živi' nekoliko godina. Tek tada se može zapravo vidjeti što smo to zaista napravili i da li mu se moglo naći zamjerke. Zasada još uvijek uživam u onome što taj album jest – zbirka stvarno heavy pjesama koje je totalno zabavno svirati.» Kritičari su o «Rise To Ruin»-u već izrekli svoje mišljenje kojim Frank, izgleda, nije nimalo nezadovoljan: «Recenzije su zasada bile većinom dobre, što je baš lijepo. Svaka pažnja je cool, no većinom smo sretni što možemo stvarati, snimati i svirati. Ako ćemo biti u mogućnosti privući na naše koncerte nekoliko stotina ljudi svake večeri ja ću biti sasvim sretan čovjek.» No tu se kao i uvijek susrećemo s onim već pomalo stereotipnim problemom: koliko mišljenje medija utječe na kreiranje mišljenja među fanovima? Čini se da Gorefest ne brine baš previše o tome i s priličnom se sigurnošću oslanja na nepristranost fanova: «Mislim da su metal fanovi dovoljno pametni da sami odluče što im se sviđa, a što ne. Naravno, uvijek se s vremena na vrijeme pojavi neka recenzija za koju se može reći da njezin autor stvarno ne kuži što mi to radimo, ali to je njihov problem, a ne moj. Ima nekoliko «novinara» i namjerno stavljam tu riječ pod navodnike, koji nas zaista, zaista mrze, ali mi smo OK s tim. Ne može se zadovoljiti svakoga i jebeno smo sigurni da to nikad nećemo ni pokušati!» Pretpostavku da su 'festovci očito svjesni svojih kvaliteta i da su odavno prerasli korigiranje svog rada zbog reakcija vanjskog svijeta Frank je bez puno premišljanja potvrdio opisom onoga što se zapravo vidi kad se Gorefest nađe na stageu: «To je band koji voli to što svira i radi to bez preseravanja. Mi znamo što želimo i kako to dobiti i premda svako malo zvučimo raštimano, stvarno smo jako, jako žestoki.»

SONATA ARCTICA

OSTVARENI SAN

By Ivana H. & Patricia M.

Još od 1996. kada je Sonata Arctica službeno oformljena (u početku pod imenom Tricky Means) bilo je jasno u kojem smjeru se kreće, a sada kada su već odavno internacionalno prepoznat i priznat band, njihovo ime je pri vrhu, bilo da se pojave u Europi, Americi ili Japanu. 2003. njihov je uspon bio okrunjen potpisivanjem ugovora s Nuclear Blastom što je polučilo nove vrhunske rezultate – pojavljivanje njihovih pjesama/albuma na prvom mjestu finskih chartova, kao i odlazak na turneju s Nightwishem. «Nuclear Blast je velika kompanija i u mogućnosti su promovirati nas na jako dobar način, a time nas mogu i stalno gurati prema naprijed.» - tvrdi leader banda Tony Kakko i dodaje: «Tokom zadnje turneje povodom novog albuma bitno smo napredovali zahvaljujući svemu tome. Zaista ne znam kako bi se stvari još mogle poboljšati u ovom trenutku, jer mislim da sve ide zaista najbolje što može. S Nuclear Blastom smo u odnosima koji nalikuju gotovo na obiteljske – radimo zajedno, razumijemo se, uvijek smo tu jedni za druge i nema ni jedne jedine stvari na koju bismo se zasada mogli požaliti.» Sonatin rad karakterizira jedna posebnost, a to je uporno i uspješno izbjegavanje ponavljanja. Sa svakim novim albumom Sonata Arctica nudi ponešto novo i drugačije, a ipak ostajući u graničnim vrijednostima svog žanra. Ove godine s novim albumom «Unia», koji je u prva dva mjeseca nakon izlaska osvojio zlatni status, što je ukupno sedmi put u povijesti banda da album dobije tako prestižno priznanje, svom su trade-marku dodali još i iznimnu aranžmansku kompleksnost, iznenađujući time čak i svoje najfanatičnije fanove. «Naši raniji materijali bili su na neki način puno lakše razumljivi, rekao bih čak i jednostavniji. S novim albumom stvari su krenule u drugom smjeru – za slušatelje je ovaj materijal teže razumljiv, da tako kažem, i već smo puno puta čuli reakciju 'album je stvarno cool, ali nemam pojma što se na njemu zapravo zbiva'. (smijeh) Ovaj album zahtijeva više pažnje i pažljivije preslušavanje da bi se shvatilo sve što se na njemu događa.» - kaže Tony, ali smatra da i dalje postoji mjesta za poboljšanja: «Sada je sve puno lakše jer napokon možemo živjeti od muzike, ali dok god smo dio scene i dok god smo dio te cijele industrije, jasno je da uvijek moramo raditi na tome da poboljšavamo sve što se tiče banda. Moramo raditi na tome da postanemo još bolji muzičari nego što jesmo, jer kad se to prestane raditi, odnosno kad muzičar prestane raditi na svom napredovanju, počinju ozbiljne nevolje. S novim albumom najviše od svega promijenio se, odnosno poboljšao, songwriting. Aranžmani su također doživjeli veliku pozitivnu promjenu. Ovaj put uvježbali smo maksimalno sve stvari prije nego smo krenuli u studio, tako da smo bili potpuno spremni za snimanje. Kao band smo također postali međusobno prisniji i bolje smo se razumjeli u svakom pogledu. Muzički je novi album nešto sporiji, ali istovremeno žešći i progresivniji u odnosu na naše ranije radove.» Naslov albuma, «Unia» nije slučajnost, jer kako stvari stoje, Sonati se zaista ostvario san, što Tony otvoreno i s ne baš malim oduševljenjem i priznaje: «Naslovom albuma ne obraćamo se audijenciji; on se odnosi na naš san kao banda. Najprije je postojao sasvim drugačiji naslov za album, koji vam ipak neću obznaniti, a imao je vrlo slično značenje, međutim lako ga se moglo krivo shvatiti, tako da smo ipak odlučili album nazvati «Unia». Sam artwork naslovnice albuma ne prezentira smisao tog naslova, ali zato je unutrašnjost bookleta nešto što predstavlja san svakog od nas ponaosob. Zato smo odabrali taj naslov jer je kratak i razumljiv, a ne može  ga se protumačiti na neki čudan ili krivi način.» Novi je album bio predstavljen singlom za koji je odabrana pjesma 'Paid In Full'. «I prije nego smo razmislili o tome koja bi pjesma mogla biti singl, znali smo da će to biti 'Paid In Full'. Ima dosta pjesama na albumu koje bi ga mogle dostojno predstaviti, međutim, ova je na neki način najpristupačnija, nije čudna i ima najviše poveznica s našim prethodnim materijalima, tako da nije bilo bojazni da će 'otjerati' naše stare fanove.» argumentira takav izbor Tony i odmah navodi još jednu pjesmu koja je po njegovom mišljenju vrlo vrijedna spomena: «Pjesma 'In Black And White' je nešto što bih istaknuo kao vrhunac albuma, jer se u njoj zbiva jako puno toga i ona na neki način odskače od cjeline svojim naročito zanimljivim ritmovima. Naravno, to je ono što bih ja istaknuo kao vrhunac albuma, svatko od nas ima svoje favorite, ali po mom mišljenju ova pjesma ima poseban potencijal.» Sonata pri svemu tome, bez obzira na vlastite stavove, obavezno vodi računa o tome da fanovi budu zadovoljni: «Svakog fana smatramo jednako važnim. Fanovi su možda i najvažnija stvar u cijeloj priči, jer bez njih naš opstanak ne bi bio moguć niti bi imao smisla. Kako nam je ovo što radimo postao posao, između ostalog naš uspjeh ovisi i o prodaji albuma i cijenimo svakoga tko dođe na naš koncert, tko kupi naš album, kao i svakoga tko voli našu muziku.» - objašnjava Tony i odmah koristi priliku da kaže ponešto i o japanskoj publici koja ga posebno fascinira: «Japanci su zaista unikatna publika, ali i jako čudna. Nisam jednom vidio situaciju da na metal koncert dođu Japanci u odijelima i kravatama, onda otvore svoju aktovku, uredno pospreme kravatu i sako u nju i divljaju sat-dva na koncertu. Kad koncert završi, oni ponovo obuku sako i stave kravatu i krenu kući kao da se ništa nije dogodilo. Praktički u svim ostalim dijelovima svijeta ljudi dođu na koncert, piju i divljaju, a Japanci samo divljaju, jer, naime, oni uopće ne piju. To je jedna od najvećih razlika između japanske i drugih publika. S druge strane, Japanci tokom pjesme totalno polude, skaču i razvaljuju sve oko sebe, a čim pjesma završi, oni jednostavno stanu i čekaju drugu pjesmu. Kužiš, stoje-šute-čekaju. Totalno nevjerojatno! Kad sam prvi put to doživio, sav sam se unezvjerio jer sam mislio da nešto nije u redu. Tek su me onda ostali uvjerili da je sve OK i da je to način na koji se ponaša japanska publika – između pjesama su sasvim tihi, jer ne žele propustiti ni jednu riječ koju kaže frontman na stageu. To se stvarno ne događa nigdje osim u Japanu. Pa ipak, koliko god to bilo čudno i nama neshvatljivo, stvarno je cool svirati u toj zemlji.» Uz svirke i turneje vezane su i sve one on-stage i off-stage situacije, kojih se Tony ni najmanje ne usteže podijeliti s onima koji su ih propustili vidjeti: «Back-stage i offstage pričica našlo bi se otprilike nekoliko milijuna. (smijeh) Kao na primjer ona iz 2003. kad smo svirali u Japanu. Za mene je to bio prvi japanski nastup i tada sam na sebi imao obučenu suknju ispod koje nisam nosio ništa. U jednom momentu nagovorili su me da podignem suknju i pokažem dupe našim tehničarima, ali kad sam to učinio oni su se nekako razmaknuli i moje dupe se ukazalo gomili cura u prvom redu u publici. Ne moram reći koliko su me svi zajebavali zbog toga i koliko milijuna puta su mi to spomenuli.» Više detalja o tim aspektima live nastupa možete pronaći u tour-dnevniku na njihovom oficijelnom web siteu, a kako stvari stoje, možda jednom možemo očekivati i knjigu o Sonati: «Mislim da o bandu nikako ne bi trebao pisati član banda, jer bi sve opisivao iz jednog specifičnog kuta gledanja. Također mislim da još nisam ni približno dobar da bih mogao napisati knjigu i zato ću se i dalje baviti pisanjem tour-dnevnika. Jednog dana ću vrlo vjerojatno naučiti kako napisati objektivnu knjigu i tada ću sigurno napisati Sonatinu biografiju.» I premda voli govoriti i pisati o bandu, Tony priznaje da nije velik ljubitelj davanja interviewa: «Ponekad je lako, ponekad je teško – sve ovisi o tome kako sam raspoložen, kako je rapoložen onaj tko me intervjuira, da li se dobro razumijemo, da li osoba koja radi interview radi to s voljom i pozna tematiku ili jednostavno odrađuje svoj posao tek da ga odradi. Sve to ovisi o mnogo faktora, jer svi mi ponekad možemo imati loš dan. Uglavnom, sama činjenica da odgovaramo na puno interviewa znači da bandu ide dobro i cijenim to što ima toliko ljudi koji uopće žele s nama porazgovarati. S druge strane, ponekad može biti nevjerojatno dosadno i naporno, jer, budimo realni, ja volim svirati i želim svirati daleko više nego davati interviewe. Ali to je dio posla, posebno kad izađe novi album. Tada je na nama da album predstavimo na najbolji mogući način i da zainteresiramo ljude da ga požele čuti.» S druge strane, ipak ima stvari koje ga zanimaju, a samo su indirektno vezane uz muziku: «Znam da ste to sigurno čuli bezbroj puta, ali i ja moram reći da nam je muzika stvorila priliku da vidimo svijet. Koliko uspijevamo razgledati mjesta na koja idemo svirati ovisi o organizaciji i vremenu. Ponekad imamo vremena prošvrljati po gradu i pogledati što nas zanima, ponekad jedva da stignemo jesti ili malo odmoriti. Često sviramo u predgrađima, pa nemamo vremena otići do grada i razgledavati. Osobno jako volim razgledati mjesta u kojima sviramo i uvijek nastojim naći vremena za to. Naravno, to se može izvesti samo prije koncerta, jer poslije nastupa se uvijek nađemo s fanovima i provedemo što je više vremena moguće s njima. Ono što je najveća ironija u cijeloj priči je da kamo god odemo, uvijek na kraju završimo u nekom rock klubu, a vjerujte mi, rock klubovi su isti u cijelom svijetu! I umjesto da kad otputujemo nekamo gdje nikad nismo bili i iskoristimo priliku da proučimo nova mjesta i nove kulture, mi naravno zaglavimo u rock klubu, premda ih u vlastitom gradu i vlastitoj zemlji imam bezbroj. (smijeh)»
Band je od izlaska albuma do početka prosinca odradio niz sporadičnih live nastupa, od kojih su mnogi bili rasprodani, kao i europsku turneju koja je počela i završila u studenom. Prosinac donosi još niz koncerata, a za veljaču 2008. je već dogovorena turneja po SAD-u, o čemu ćete detalje, kao i uvijek, moći pročitati u tour-dnevniku na njihovoj stranici http://www.sonataarctica.info. Da se vatra iščekivanja još malo potpiri, već je potvrđen i nastup na Wacken Open Airu 2008. Nastavak Sonata Arctica priče očito slijedi...

DIMMU BORGIR

...THE INVALUABLE DARKNESS...

By Ivana H.

«Mi smo sada puno više od black metal banda. Naravno da još uvijek imamo puno elemenata tipičnih za black metal, ali dodano je toliko toga da se više ne možemo ograničiti samo na black. Sada u našoj muzici ima i death i thrash elemenata, pa i klasike, a i mnogočega drugog. Da me netko i pita da pojasnim što je black metal danas, ne bih znao odgovoriti. Ali znam da sada nikako ne bih htio na našu muziku staviti etiketu «čisti black metal» niti na naš band etiketu «čisti black metal band».» - kaže Shagrath, frontman Dimmu Borgira i mnoge ostavlja u nedoumici o čemu to zapravo govori. Opće je poznato da su, možda čak i većinom, ljudi skloni preferiranju sigurnosti kad počnu vjerovati u nešto i teško im je proširiti vidokrug i uvjeriti ih da promjena ne znači nužno i razočaranje ili, idemo li u krajnost, promašaj ili izdaju. A promjene su ono čemu se ni black metal scena nije uspjela oduprijeti. Bilo bi totalno van pameti tvrditi da Dimmu Borgir nije jedan od najuspješnijih black bandova svih vremena, ali ipak se moramo složiti s tvrdnjom da je malo vjerojatno da bi taj status zadržali da nisu pribjegli provjerenoj formuli dodavanja elemenata žanrovske raznolikosti svom planetarno poznatom stilu. Činjenicama i realnosti usprkos, Dimmu Borgir su ostali odani sebi, a umjesto da prodaju dušu komercijalizaciji sounda i imagea, oni su polako i sigurno potrebe tržišta i scene podredili onome što nude i postigli ono što se postiže jednom ili nikad u životu: scena se razvijala s njima, a ne oni sa scenom. Takvo diktiranje standarda svojstveno im je faktično od početka, a petnaest godina postojanja i osam albuma bilo je dovoljno da zasjednu na tron i ne dozvole da ga itko s njega izgura. Osim što su potpuno devastirali Europu, uspjeh na zahtjevnom i gusto 'naseljenom' američkom tržištu nije izostao, ponajviše zahvaljujući dobroj strategiji, ali i taktici. «Prodaja albuma je naglo skočila u SAD-u nakon što smo odradili Ozzfest.» - zaključuje Shagrath i nudi suvislo obrazloženje takvog stanja stvari: «Ako želiš da ti se albumi prodaju, moraš raditi na tome, a live nastupi i turneje su jedini i najbolji način da se pokažeš ljudima. Ne može se očekivati da će se išta dogoditi ako se samo objavi album i dalje ništa ne poduzima. Samo zahvaljujući tolikom sviranju uživo i touriranju stvari su se okrenule kako jesu, nama u korist. S druge strane, to je bilo izuzetno naporno. Biti toliko dugo na turneji nakon nekog vremena postaje jako nezdravo. Kad sviraš mjesecima svaki drugi dan, a nekad i više dana za redom, sve postaje dosadno, a ljudi u bandu počnu se međusobno ne podnositi, što je loše za sve. Tako je s promotivne strane Ozzfest bio jako dobra stvar, a s osobne nešto što smo jako, jako teško izdržali.» Pojavljivanje na Ozzfestu 2004 za sobom je donijelo i ono što smo svi mi, njihovi fanovi, na kraju ipak najviše čekali: novi Dimmu Borgir album. U to je vrijeme zametak novog albuma počeo prerastati u embrio mega-ambicioznog monstruma koji nam je danas, oko osam mjeseci nakon njegovog spektakularnog objavljivanja, poznat pod naslovom «In Sorte Diaboli». Kako je nastajao taj album, što se sve zbivalo oko njega i kakav je uspjeh ostvario, saznali smo od Shagratha: «Ideja za album «In Sorte Diaboli» stvorena je 2004. i to kad smo nakon Ozzfesta odlučili napraviti pauzu i odmoriti od svega. U to smo vrijeme toliko bili zajedno da se više uopće nismo mogli međusobno smisliti i bilo je krajnje vrijeme da se napravi stanka. Nije bilo u pitanju samo to što se nismo trpjeli, nego su se kod nekih u bandu pojavili i problemi vezani u obitelji, djecu i što sve ne. Na kraju je ispalo da je od svih nas jedino Silenoz imao vremena raditi nešto za band. I tako mu je pao na pamet koncept za sljedeći album i počeo je pisati priču koja je na kraju bila završena kad smo ušli u studio. Glavna tema priče vrti se oko zamišljenog lika. Taj lik provodi niz godina kao svećenik i traži boga, no u cijeloj toj potrazi otkriva da je u direktnom krvnom srodstvu s vragom. Ako želite saznati cijelu priču, pročitajte je u bookletu CD-a. Sama ideja se dosta dugo povlačila kao ideja, ali mi i inače pišemo muziku i tekstove odvojeno, tako da je izrada koncepta zapravo bila najviše vezana uz to da se napišu tekstovi koji bi bili povezani. Cijeli koncept nije drugačiji od onoga što smo do sada radili, jedino što je sve povezano u priču koja ima jednu jedinstvenu fabulu. Priču i tekstove je napravio Silenoz i njemu pripada zasluga za to, jer nitko od nas nije učestvovao u konceptu, svatko je radio svoje kako smo to radili i prije. Čak bih rekao da možda i nije sasvim točno nazivati album konceptualnim, više bi odgovarao termin 'story-album' jer su pjesme povezana tekstovima, a ne muzikom. «In Sorte Diaboli» je album koji smo stvarali na gitarama, možda najviše zato što naš klavijaturist Mustis nije imao inspiraciju za nove materijale. Tako je na kraju album ispao puno jednostavniji u odnosu na prethodne albume. Čak u nekim pjesmama ima i thrash vibre, pa u nekima tradicionalnih heavy metal elemenata, a sve to 'umotano' u ekstremnu muziku i moram reći da mi je bio stvarno gušt raditi album na drugačiji način, što zbog toga što je sve bilo zanimljivije, što zbog toga što ne želimo da Dimmu Borgir ikada upadne u rutinu i počne se ponavljati. Simfonični orkestar je nešto što smo već toliko puta odradili do sada da smo htjeli ovaj put izbaciti sve što nam je izazivalo dodatne komplikacije, a simfonični orkestar je svakako jedna od tih stvari. Teško je raditi s orkestrom, naštimani su drugačije, imaju problema s praćenjem blast-beatova... Zato smo sve pojednostavili na način da su orkestralni dijelovi odsvirani na klavijaturama i gotovo. Ne kažem da to nije bilo kompliciranije i da nije iziskivalo više posla, ali tako smo barem sve napravili sami, bez gnjavaže s orkestrom. Sam naslov, «In Sorte Diaboli», bi u doslovnom prijevodu značilo «u direktnoj vezi sa Sotonom». Tu odmah mogu dodati i odgovor na jedno pitanje koje mi ljudi često postavljaju, a tiče se religije. Osobno sam protiv svih religija. A još gore od religije je organizirana religija. Tako nešto prezirem više od svega. Moram reći da se ne slažem s ljudima koji tvrde da su svi black metal bandovi sotonistički orijentirani. To nije tako. Istina je da su blackeri orijentirani prema mračnoj strani života, pa tako i muzike, ali ne vidim razlog da moraju nužno biti sotonisti.» Dimmu Borgir, osim što spada u red onih malobrojnih bandova koje slušaoci ili vole ili mrze – nema sredine – vrlo često upravo iz mržnje određenih grupa ljudi uspijeva izvući osobnu korist, što Shagrath spremno i potvrđuje: «Kad smo 2004 svirali na Ozzfestu, pojavila se neka grupa ljudi koji su protestirali i pokušavali isposlovati da odemo iz Amerike. To im, naravno, nije uspjelo, a nama je samo donijelo više publiciteta i izazvalo među ljudima još veći interes za Dimmu Borgir.» U svim tim zbivanjima koja promatračima sa strane izgledaju zanimljivo, čini se da se Borgirovci s vremena na vrijeme ipak malo umore od svega i požele malo 'zastraniti'. Potrebu za određenom dozom promjene koja bi donijela osvježenje u petnaestgodišnju involviranost u Dimmu Borgir nije izbjegao ni sam Shagrath, što se manifestiralo i kroz njegov side-projekt: «Chrome Division je moj side projekt i to rock'n'roll projekt. Osobno jako volim r'n'r i volim svirati takve stvari, najviše zbog toga što sam zaista trebao raditi nešto sasvim drugačije nakon petnaest godina u Dimmu Borgiru. Trebala mi je promjena i u muzičkom pogledu i u pogledu toga da malo promijenim sredinu i radim s drugim ljudima. Nema ništa loše u side projektima, tim više što je Dimmu Borgir oduvijek bio moj prioritet broj jedan. Neki ljudi su jako loše odreagirali na moj side projekt, jer smatraju da nikako ne mogu svirati u r'n'r bandu i u black metal bandu. Nikada nisam obraćao previše pažnje na to što ljudi govore o Dimmu Borgiru, niti o meni i onome što radim, jednostavno radimo to što želimo. I te loše reakcije me nisu spriječile da i dalje radim sa side projektom, a možete očekivati i novi Chrome Division album.» Ipak ne propustimo dati naglasak na to da mu je, kako je malo prije spomenuto, DB ipak prioritet broj jedan i da zasada nema opasnosti da će scena pretrpjeti nenadoknadivi gubitak koji bi se dogodio odlaskom Dimmu Borgira. Stabilnost koja vlada unutar banda ulijeva sigurnost da će ovi kultni norveški stvoritelji black metal klasika još dugo čuvati osvojeni tron, a stih iz njihove pjesme 'The Chosen Legacy' - «I am the first creature of this Kingdom / I will be The One / To outlive His time / With the triumph of free will.» - postati obistinjeno proročanstvo.

VEGA

PONOSNI i SLOBODNI

By Ivana H.

Kad se predstavlja splitski band Vega, detaljni uvodi više nisu potrebni. Njihova muzika i rejting već su odavno poznati svakom heavy metal fanu koji zna prepoznati kvalitetu i muzičku vrijednost i kojemu je metal daleko više od prolazne faze u traženju vlastitog identiteta.
U travnju ove godine objavljen je Vegin drugi studijski album pod naslovom «S trnom u srcu» i stoga zaobiđimo ponavljanje povijesti banda i koncentrirajmo se na Veginu sadašnjost. A i budućnost.
A kako sve to komentira osnivač, leader i pjevač Vege, Dražen Markotić, saznajte u nastavku teksta...

Svojevremeno si u jednom od interviewa pripomenuo da je «Vega kao lanac u kojemu nema mjesta slabim karikama.» To se, kako shvaćam, prvenstveno odnosilo na postavu (koju temu nećemo ponovno načinjati!), ali vjerujem da bi se moglo primijeniti i na druge faktore. Što ste još promijenili tokom zadnjih nekoliko godina, konkretno u vremenu između dvaju albuma, a što je bilo presudno za stabiliziranje stanja u bandu i oko njega, kao i za napredak u muzičkom smislu? Ili konkretnije, što vas je osim previranja u postavi još 'klalo' kao band, a sada je otklonjeno?
Naravno, trebalo je uspostaviti stabilnu postavu, to je bio temelj za nastavak ozbiljnog rada. Nije bilo baš jednostavno jer je Vega, po meni, na skroz jebenoj razini, da pojasnim, band je odavno prerastao nivoe demo banda i ta neka dokazivanja na sceni, tako da je dosta muzičara bez samopouzdanja imalo tu barijeru u glavi da nisu dorasli takvom bandu. To su standardne priče pogleda «običnog» čovjeka na band koji je postigao nešto, a s druge strane Vega nije toliko visoko plaćen band da bi privukao muzičare koji žele nešto konkretno u džepu... Taj proces filtracije kroz band je bio temeljit, možda podugačak, ali je urodio plodom. Što se tiče ostalih stvari, nema puno mudrosti. Sve što treba je držati kreativnost konstantno na nekoj razini i biti dovoljno uporan i vjerovati u svoju viziju. Samom tom konstantom dođe do progresa u radu. Vegu sad čine: Dražen Markotić, Hrvoje Grubišić, Luka Tomić, Tino Zorotović i Filip Brtan.
Na novom albumu, «S trnom u srcu», nisu sve pjesme sasvim nove, odnosno neke su nastale u vremenu dok još nije bio stvoren vaš prvi album, a neke su i od tvog solo projekta Suton. Pa kad smo već spomenuli solo projekt, da li bi nam rekao nekoliko riječi o njemu i na koji je način (ako je) utjecao na (daljnji) rad Vege?
Da, u pravu si! Pjesma 'Sanjam da živim' je napisana još '97 samo što nije bilo suglasnosti u bandu da ta pjesma bude na prvom albumu. Što se tiče pjesama s mog solo projekta, također su se našle na novom albumu. Naime, već u to vrijeme su se javljale nesuglasice oko stilskih orijentacija banda, tako da sam imao potrebu svoju kreativnost usmjeriti u drugom pravcu. Ubrzo nakon toga došlo je do raskola u Vegi, sve što sam radio u Sutonu preusmjerio sam na svoju najbitniju viziju, Vegu, s ljudima koji su htjeli i zaslužili biti dio toga. 
'Iskrenost' i 'sloboda' neki su od termina koji se često 'spominju' u kontekstu vašeg muzičkog izričaja. Što konkretno smatraš iskrenošću i slobodom u izričaju? Da li se to odnosi prvenstveno na nedozvoljavanje da vas sputavaju odrednice nekih muzičkih pravaca ili tu ima i još nečega?
Ma koliko bAnalno zvučalo, mislim da su ta dva pojma osnova života svakog kreativca, neovisno o polju umjetnosti kojom se bavi... Naravno, to zna biti vrlo teško s obzirom na svijet koji nas okružuje, ali vjerujem da se balans sudbine u životu  poigra tako da sve dođe na svoje. Psihička i fizička sloboda su temelj za graditi svoj život u bilo kojem smislu. Preseratore društvo brzo prepozna pa im vijek trajanja nije dug...
Kako bi povukao paralelu između svoje vokalne izvedbe na debutu i na novom albumu? Promjena je evidentna, ali i na debutu je bilo puno zaista fantastičnih vokalnih dionica. Osim kompleksnosti, što si još dodavao svojoj izvedbi i da li imaš namjeru još raditi na unapređivanju svojih vokalnih karakteristika ili bi manje-više ostao u trenutnim 'okvirima'?
Što se tiče vokalnih dionica, radio sam kako sam mislio da mi nalaže trenutna emocija. Jednostavno sam bio otvoren za varijacije. Osobno mislim da su vokalne dionice na novom albumu dosta konkretnije i da su uspjele stvoriti atmosferu koja se uklapa u liriku i glazbu. Što se tiče daljnjeg rada, jedino što znam je da će biti nesputan i neograničen bilo kojim stilom.
Nema ni najmanje sumnje da držite do tekstova i da oni nipošto nisu u vašim pjesmama samo da zadovolje formu, nego imaju i smislenu, literarnu vrijednost i ostavljaju dojam da se njima zaista otvoreno obraćate publici. Do koje su mjere ti tekstovi plod mašte, a do koje mjere vuku korijene iz svarnog života i koliko općenito držiš do simbolike?
Još od prvog albuma, a na drugom pogotovo, htio sam pokazati da imam potrebu toliko toga reći i da heavy metal ne mora biti glup i banalan ako je na hrvatskom, protivno tvrdnjama mnogih. Vegi su tekstovi strašno bitni što je i jedan od segmenata prepoznatljivosti banda. Inspiraciju za tekstove crpim iz stvarnog života provlačeći ih kroz svoj način razmišljanja i pogleda na svijet, nažalost to zna biti dosta pesimistično. (a možda na sreću, haha) Toliko je toga oko nas o čemu se može pisati, što ljude tišti, samo treba imati dar to prepoznati i sročiti u djelo, mada ta sposobnost nekada zna biti zamorna i dovodi do, blago rečeno, deprimirajućih osjećaja.
Kako je nastao naslov albuma, «S trnom u srcu» i na što se konkretno odnosi?
«...jer sam anđeo s trnom u srcu...» Taj stih je izvučen iz pjesme 'Sanjam da živim' iz razloga što je ta pjesma godinama ostajala neprihvaćena od nekih bivših članova banda. Tako da na taj način ispravljamo nepravdu. Pjesma je preiskrena i svi oni koji žele mogu u njoj prepoznati karakter osobe koja teži, da se vratimo ponovo na dva ključna pojma, iskrenosti i slobodi. Budući da je album sam po sebi «koktel» emocija, «S trnom u srcu» je odgovarajući naziv za njega. Stih može puno toga reći i van konteksa pjesme.
Koliko mi je poznato, tokom stvaranja novog albuma, bili ste prilično otvoreni prema eksperimentiranju, no na kraju se to, barem prema onome što čujemo na albumu «S trnom u srcu», pokazalo odličnim odabirom. U kojem su segmentu eksperimenti bili najzastupljeniji i da li ste tokom tog procesa u nekim trenucima bili u nedoumici idete li u dobrom smjeru?
Jedino eksperimentiranje je to što nije bilo ogranjičenja. Radilo se po osjećaju. To se može vidjeti i po tome što svaka pjesma ima svoju priču. Ma koliko neskromno zvučalo, mislim da je novi album uistinu zreo i da se u njemu može svatko pronaći. Prožet je tugom, bijesom, mistikom, prkosom... Stvarno smo ponosni na njega.
Da li ste u svom muzičkom stvaralaštvu otvoreni i prema nekim drugim muzičkim stilovima/pravcima ili isključivo prema metalu, odnosno, da li često povučete inspiraciju iz neke druge, ne-metalne vrste muzike i na koji način je ukomponiravate u svoj izričaj?
Koliko god bili otvoreni za razne utjecaje, metal je ipak naš izričaj. Ponovo ističem da je metal za Vegu puno više od same glazbe tako da nemamo potrebu izlaziti van metala jer je opširan u svim segmentima. Možda se nekad dogodi da neki detalj «uberemo» iz nekog drugog stila, ali Vega je ipak metal band.
Kako bi opisao stanje na hrvatskoj metal sceni sada i unatrag nekoliko godina? Kakav je sada Vegin status, smatrate li da dobivate podršku kakvu svojom muzikom, svojim aktivnostima i stavovima zaista i zaslužujete?
Da se primijetiti da je stanje na HR-metal sceni uznapredovalo. To je naravno vrijedno svake hvale i podrške. Još kad bi se promijenio način shvaćanja te scene od strane bandova i publike, sve skupa bi doseglo visok nivo. Naravno, svaka masovnost ima svoje nuspojave. Pojavljuje se dosta bahatosti i nezrelog razmišljanja, dolazi do pljuvanja bandova međusobno, nepotrebnih razdvajanja. Što nikome ne treba. Mislim da band koji se bazira na svom radu i kreativnosti traje dosta duže od bandova koji se povode krivim vrijednostima. Bitno je energiju pravilno usmjeriti. Što se tiče statusa Vege, ma kakav status imali tu je uvijek želja za radom i napretkom. A koliko smo priznati govori velik broj ljudi koji nas podržavaju sve ove godine.
Ostali ste sve ove godine, dakle čitavo desetljeće, vjerni sebi i svom stilu, a ne sumnjam da će tako biti i dalje. Što je bilo najzaslužnije da se uspijete održati i zadržati vjeru u sebe i to što ste odabrali kao svoj životni stil ili put?
Mislim da to ništa nije bilo s predumišljajem, jednostavno je takav način razmišljanja. To što je prošlo desetljeće govori samo kako je bitno imati viziju... Ugodan je osjećaj kad se ta vizija nadohranjuje na koncertima, kad se vide sva ta lica u publici «...i kad grla stope se u uragan».
Veliko hvala UF-u na podršci, hvala svima koji su pročitali ovaj interview, vidimo se na koncertima!

 

ART KNOCKOUT

LIGHTNING IN THE DARK

By Ivana H.

Ne može se nabrojati baš puno hrvatskih cover bandova koji su svojim obradama digli toliko prašine kao što je to uspio učiniti riječki Art Knockout. I premda je broj ljudi koji su čuli za njih već prilično velik, vrijeme je da i onaj ostatak koji još nije upoznat s njihovim radom učinimo svjesnima njihovog postojanja i onoga čime se bave. U tome nam je pomogao bassist banda - Goran Kučica.

Krenimo redom i na samom početku nam ispričajte kratku povijest banda...
Band je nastao u prosincu 2002. kad smo kao studenti cugali u parku i došli na ideju da probamo malo svirati. Svatko je imao nešto iskustva iz prijašnjih bandova i tako smo bez nekih većih ambicija probali nešto drugo. Band su tada sačinjavali Teo, Kučica, Lino, Deno i Turk. Nakon šest mjeseci izlazimo iz garaže na prvu svirku i tako je sve počelo. Dolazi do manjih promjena te nam se pridružuju Vedran na vokalu i Tesla na gitari, umjesto Lina i Dena. U ovoj fazi počinjemo intenzivnije sa svirkama te nastupamo na skoro svim biker festivalima i rock klubovima po Istri i Primorsko-goranskoj županiji. Zatim, u band dolaze Terla i Raul umjesto Vedrana i Tea, te danas fukcioniramo u peteročlanoj postavi – Terla (vokal), Raul (gitara), Kučica (bass), Tesla (gitara) i Turk (bubanj). Od samih početaka pa do danas orijentirali smo se na hard rock i heavy metal muziku. Yeah!!!
Većina ljudi koja zna za vas prepoznaje vas prvenstveno po fantastičnim obradama Judas Priesta. Da li ste radili obrade stvari i drugih bandova i po kojem kriteriju odabirete što ćete obrađivati?
Prvo smo počeli s obradama drugih bandova poput Deep Purple, Uriah Heep, Whitesnake, Queen, AC/DC, Alice Cooper, Iron Maiden, Van Halen, Skid Row, Motorhead, Metallica, itd... Dolaskom Marka Terlevića-Terle u band, uvidjeli smo velik potencijal i glasovne sposobnosti kod njega i odlučili to iskoristiti u smislu da napravimo Judas Priest Tribute band. Zašto baš Judas? Kao prvo, rijetko tko to može otpjevati i, koliko mi znamo, nema kod nas nešto takvo (možda se varamo). Kao drugo, Judase smo svi slušali i napokon dobili priliku da sviramo pjesme jednog od najvećih bandova u tom žanru. Kod odabira pjesama prvo gledamo da se nama stvar sviđa i da li je vokalno izvediva. Ako pjesma bude dobro prihvaćena od strane publike, onda je to to.
Odradili ste popriličan broj razarajuće dobrih nastupa do sada. S kojima od njih ste osobno najzadovoljniji?
Hm... Teško je sad nabrojati s obzirom da smo imali oko sedamdeset koncerata u ovih pet godina. Svaka svirka je posebna i dobra na svoj način dok god mi dajemo sve od sebe. Evo, ne znam što bih izdvojio... Možda naš prvi nastup kao Judas Tribute u pulskom Uljaniku ovog ljeta gdje smo u dvosatnom nastupu pulskoj publici dočarali Judase zvučno i vizualno. Ili možda nastup na bikerima u Umagu gdje smo svirali (ne kao tribute nego obrade ostalih bandova) prije Johna Lawtona (pjevač grupe Uriah Heep). Ili festival "Metalom protiv maškara" gdje smo svirali Iron Maiden obrade... Ovo ljeto smo trebali nastupiti i u Grazu (Austrija) na bikerima, ali na žalost morali smo otkazati u zadnji čas zbog spriječenosti jednog člana banda.
Kad svirate obrade, koliko se uživljavate u uloge muzičara koji su originalni autori tih pjesama i koliko držite do autentičnosti vizualnog imagea? Da li je, po vašem mišljenju, dobra obrada ona koja je najsličnija/najvjernija originalu ili ona u koju unosite elemente vlastitog stila?
Više pažnje posvećujemo tome da pjesmu zvučno približimo originalu dok netko radi obradu tako da je izmijeni sa svojim zamislima i stilom. To su dva različita gledišta. Meni osobno su i takve obrade dobre i zanimljive, ali mi smo se dogovorili da ćemo ovako, pa kako tko voli. Na vizualnom aspektu smo počeli raditi tek kao Judas tribute i to se pokazalo kao pun pogodak.
Iskustva mnogih su pokazala da je hrvatska publika poslovično prekritična i sklona negiranju vrijednosti domaćih bandova. Kakva su vaša dosadašnja iskustva s ovdašnjom publikom i kakva je općenito posjećenost vaših koncerata? Koliko važnim smatrate izravan kontakt s publikom tokom nastupa i na koji način publiku uključujete u nastup?
Kontakt s publikom je jedna od važnijih karika u ostvarivanju dobrog nastupa i bez obzira na broj koncerata iza nas još uvijek radimo na tome. Koncerti su uvijek dobro posjećeni i to govori da još uvijek ima ljudi koji cijene ovakvu vrstu muzike. Repertoar obično prilagodimo ovisno o prigodi ili tipu publike tako da kombiniramo između hard rocka i metala.
Koliko mi je poznato, nedavno ste počeli raditi na autorskim stvarima. Kakva je trenutna situacija na tom planu i koji ćete stil slijediti s autorskim stvarima? Da li težite tome da postignete što veću unikatnost ili se izražavate jednostavno onako kako vam taj tren naleti inspiracija, pa makar to rezultiralo sličnošću s drugim bandovima? Da li ćete s vremenom kako će autorske stvari napredovati, sve manje svirati obrade ili će vaš budući repertoar sadržavati i autorske i obrađene stvari?
Da, napravili smo i nekoliko naših stvari i za sada ih planiramo postepeno plasirati unutar svirke s obradama. Mislim da su pjesme više slične tom nekakvom hard rock/metal stilu nego što su inovativne. Možda iz razloga što svi volimo taj stil pa se valjda i držimo toga. A da li ćemo svirati više naše stvari ili obrade, mislim da će to vrijeme pokazati.
Da li ime banda, Art Knockout, ima neko posebno značenje? Hoće li se ime možda mijenjati jednom kad naglasak bude na autorskim stvarima, a manje na obradama?
Nema neko posebno značenje... Ne vjerujem da ćemo mijenjati ime, pošto nas ekipa zna kao Art Knockout, pa smo odlučili neka tako i ostane za sada. Možda za autorske stvari i promijenimo ime, vidjet ćemo...
Ako se ljudi žele informirati o vama, onome što radite, kao i najavama budućih nastupa, gdje mogu naći potrebne informacije?
Web stranica je u izradi, a dok se ne završi sve informacije se mogu pronaći na www.myspace.com/artknockout
Sada kad je led već žestoko probijen i kad ste pokazali što znate i možete, ostaje još jedino pitanje kakvi su vam planovi za dalje. Dakle, da li je Art Knockout samo hobi i zajebancija u slobodno vrijeme ili mislite postići daleko više od toga i da li već imate konkretan plan kako to ostvariti?
Budući da cover bandova ima u svakom kraju, tu smo stavili naglasak na Judas Tribute band jer toga baš i nema bilo gdje. Budući da su takvi bandovi rijetki, tu nam se otvaraju vrata i van granica Hrvatske tako da planiramo s Judasima ići u Italiju, Sloveniju i možda i Beograd. A kao cover band, mislim da dovoljno govori činjenica da smo prošli dvije županije u više navrata.